Pravi razlog nezadovoljstva svih nastavnika, profesora i učitelja ova je država
Sve ono što ja danas jesam, moji stavovi, moj svjetonazor, moj karakter, stvari u životu koje me zanimaju, sve ono što znam, u što sam siguran, što sam naučio i još dalje učim, sve to i još tisuću puta više, i tisuću stvari drugih, dugujem svojim nastavnicima kroz školovanje.
Kada saberem sve ono što ja jesam, svoju znatiželju koju još uvijek imam i želju za znanjem, učenjem, spoznajama, sve to dijelom dugujem ljudima koji su me kroz moje školovanje učili. Kada oduzmem iz te jednadžbe “mene” karakter, odnos prema ljudima i životu, te elementarne stvari koje možeš naučiti samo u svojoj obitelji, taj ostatak koji se generalno zove kućni odgoj pribrojit ću mojim roditeljima, onaj sitni dio što ostaje samom sebi – mojim životnim iskustvima, a sve ostalo, taj golem dio jednadžbe – svojim nastavnicima.
Nastavnici su nekad bili zvijezde svojih institucija, a danas…
Današnji nastavnici, i to moram priznati, čast izuzecima naravno, samo su sjena onih kolosa koji su moju generaciju izveli kroz školovanje. Kolosa kažem, jer su generacije mojih prethodnika, a bogami i generacije onih iza mene šaputale imena nastavnika koji su bili simbol i sinonim ove ili one škole, s poštovanjem, strahom, respektom. Takvi nastavnici bili su zvijezde svojih institucija, neumoljivi, nepotkupljivi, nepodložni trendovima ili novim vremenskim okvirima.
Moderna sofistika pokazala je kako valja podsjetiti s vremena na vrijeme jednu struku kako je evoluirala u vremenu, a ova o kojoj je riječ, ključna za svako društvo, nije svoj opstanak u vremenu osigurala nedodirljivom neovisnošću od politike što ju je, bojim se, trajno erodiralo i na mnoge načine unakazilo.
U svojoj apsolutizaciji, ta nova stvarnost našeg školstva u koje se involvirala politika, dovela je do podjela među samim nastavnicima, ali ta je nova stvarnost donijela i novu skučenost, skučenost koja nije ispunila svoju osnovnu funkciju, svoje poslanje, a ono je u svakom modernom društvu samo jedno – progres.
Škola kao takva, kao institucija, svoju je neodlučnost da ostane neovisna platila cijenom brojnih kompromisa, a jedan od osnovnih, ako ne i najtežih, sramotna je i ishitrena provedba kurikularne reforme koja se pokazala nasušnom. Drugi važan segment pokazao se sam odnos Ministarstva obrazovanja prema profesorima i nastavnicima, koji se kroz godine pokazao kao izvrtanje svake ozbiljnosti te uzrokovao brojna nezadovoljtva koja su, na koncu, kulminirala jedinim što je tim ljudima ostalo kako bi izrazili nelagodu svojim poslanjem i poslom – štrajkom.
Osobni dohoci nastavnika su sramotni
Namjerno ću u ovom pasusu podcrtati nezadovoljstvo svojim poslanjem, jer na velikom uzorku ljudi s kojima razgovaram svakodnevno, a koji rade u prosvjeti, nalazim isti obrazac koji se stalno ponavlja. Nezadovoljstvo nastavnika nije kulminiralo samo osobnim dohocima koji su sramotni, kao uostalom u bilo kojem javnom servisu ovog društva, bogami nije kulminiralo ni zbog onih koji se upinju ovih dana kako bi sotonizirali nastavnike, izvrgli ih ruglu i prikazali neradnicima koji i do pet mjeseci imaju “ferije”, nego je nezadovoljstvo nastavnika kulminiralo srozavanjem svih kriterija koje ta plemenita struka ima, i mora posjedovati.
Ovu sam priču namjerno počeo s mojim starim profesorima, vremenom u kojem su radili bez sve sile tehnoloških čudesa, ali u izravnoj interakciji s djecom što je vrlo važno, namjerno, jer upravo nukleus problema držim da leži u toj suptilnoj razlici između njih i profesora danas. Današnjim nastavnicima, učiteljima, profesorima, iznimno je teže i kudikamo nezahvalnije obavljati svoj posao.
Današnji nastavnici svakodnevno se bore za pažnju svojih učenika koja prerasta u očajničku duhovnu borbu sa tehnologijom koja ima za cilj da odvraća pozornost i bavi se trivijalnim, što je mojoj generaciji profesora bilo nepojmljivo. Moji profesori imali su našu punu pažnju, moji profesori nisu se trebali baviti “igračkama” koje nam trebaju oduzimati, nisu se trebali baviti mračnim aspektima društva koje današnju djecu odgaja kao nasilnike, isključive homofobe i buduće topovsko meso oligarhije koja permanentno drži naciju u ratnom stanju, moji profesori imali su svakako bolje preduvjete da budu i slove kao respektabilni, ljudi koje treba poštovati, bojati ih se, ali istovremeno i biti svjestan koliko od njih znanja možeš dobiti.
Današnji nastavnici u svim tim segmentima su zakinuti, i nalaze se u kudikamo nezahvalnijoj poziciji, da ne govorimo o svakodnevnim trivijalnostima kao što je snimanje njihovih učenika, budnost da se ne kaže štogod krivo, a što bi vrištalo isti dan s naslovnica svih portala i dakako, anonimnog prijavljivanja nastavnika koje je postalo pravilo, nešto kao moderan folklor. S tim na umu me sudim niti uspoređujem tadašnje i današnje nastavnike i potpuno razumijem njihovu frustriranost i nezadovoljstvo, jer malo ih je tko pripremio kroz njihovo školovanje za posao koji obavljaju, na ovo što će im se događati danas, kao i na posao koji će obavljati danas na ovakak limitiran način.
Frustracija je prešla u nezadovoljstvo, a nezadovoljstvo u – očaj
Čovjek ne može odustati od sebe. Čovjek možda to i može u određenim aspektima života, ali nastavnik, profesor, učitelj ili učiteljica, nikada ne smije odustati od sebe. Kao mogućnost koja se današnjim nastavnicima pruža, biti neovisnim i biti svojim, izvrtanje je svega što su učili i spoznali kroz svoja školovanja. Od povijesti koju su učili na jedan način, a danas je moraju predavati na drugi, djeci ne zaboravimo, od sekularnosti s kojoj su odrasli kao kičmom svog školovanja i budućeg školovanja generacija koja moraju iznijeti, sekularnosti koja se grubo zamijenila vjerskim doktrinama i teologijom, pa sve do izostanka borbe za neovisnost školstva koje je moralo i trebalo biti neovisno, stvorilo je na kraju frustraciju. Frustraciju koja je toliko golema da je prešla u nezadovoljstvo, toliko nezadovoljstvo koje se na kraju pretvorilo u očaj.
Očaj jest možda gruba riječ, ali nije li upravo očajan čovjek koji radi svoj posao za koji je školovan, posao koji voli, posao koji je više od posla, posao koji je život, a prisiljen ga je odrađivati na način da se cijelo njegovo biće, svjetonazor i karakter opiru tim što mora učiti svoju djecu? Nije li to dovoljan razlog za očaj, ali očaj koji se predstavio javnosti lažnim argumentima iz čistog straha od reakcije kako vladajućih, tako roditeljske mase koja vladajuće podržava.
Da bih vam pojasnio o čemu govorim vratimo se jedan tren na prosvjed prosvjetara u svojim prvim danima, danima kada njihovi sindikalni čelnici, kao i organizatori prosvjeda napozornici, obučeni u dresove reprezentacije Hrvatske u glas i složno pjevaju “Moju domovinu”. Ta slika, taj moment urezao mi se u pamćenje kao i kisela lica nastavnika pod binom koji su morali gledati kako se igrokazom poručuje javnosti kako su nastavnici “na liniji”, kako nastavnicima nije na kraj pameti štrajkati protiv mile nam i drage domovine, ili ne daj bože protiv njene politike koja se tako divljački involvirala u školstvo, i ta slika ostat će i iza ovih prosvjeda, kada ih politika utiša kakvim postotkom plaće ili praznim obećanjima, slika jednog prosvjeda za koji su svi oni koji sudjeluju u njemu znali zašto je iniciran i zašto je prosvjed, ali nitko od njih nije se usudio kazati pravi razlog.
A pravi razlog nezadovoljstva svih nastavnika, profesora i učitelja ova je država. I to što je nastrašnije ne njen smiješan odnos prema prosvjeti, plaće kojih se ljudi što rade u njoj srame, već ogromno nezadovoljstvo čisto ljudsko što svoj posao moraju odrađivati ne po svojoj savjesti, izobrazbi i poslanju, već po onom što im se srevira da odrađuju, a to je postalo do te mjere suludo da mltene djecu ne uče kako je zemlja ravna ploča koju drže dvije aždaje. To izvrtanje singularnosti jednog poretka, a povijest, znanost, kultura i jezik jesu poredak, stvorilo je neprijateljstvo prema svom poslu, težinu s kojom se svakodnevno na taj posao ide, kada si svjestan da će ti taj dan servirati neku novu i suludu stvarnost kojom moraju učiti djecu.
To grubo izvrtanje stvarnosti u kojem je naša politika u sprezi s klerom otišla toliko daleko da se otvoreno negira antifašizam kao civilizacijska tekovina društva, dovelo je do izopačenosti jedne takve jednostavne institucije koja mora slijediti samo jedno, a to su davno ucrtani zakoni, povijest koja se dogodila, a koju treba ispravno interpretirati, skepsa prema svakoj ideologiji i teologiji, što je fundament obrazovanja, dakle zakoni koji datiraju još od Aristotela i nitko ih na svijetu mjenjao nije doli Hrvata.
Kada te jednostavne zakone zakomplicirate inkvizicijom koju ste nazvali kurikulom, kada zahvatite jednu tako jednostavnu struku otrovom svoje ideologije, kada djecu odvodite na stratišta kako bi im domoljublje utjerali u kosti, a vjeru vješajući im križeve iznad glava i tjeranjem da se mole prije nastave, tada ste dobili nezadovoljstvo, nezadovoljstvo koje se kamufliralo u štrajk, nezadovoljstvo koje se malo tko usudi javno izreći, ali nezadovoljstvo ljudi koji nam uče djecu koje je opravdano, kao svojevrsna kritika vremena u kojem moraju raditi, posla koji im je svjetonazorski, ali i profesionalno ugrožen, te sukoba s vladajućim koji se očajnički nastoji izbjeći oblačenjem dresova reprezentacije, ali sukoba koji je neminovan i sukoba u koji djelatnici u prosvjeti moraju kad – tad ući.
Nezadovoljstvo neće nestati s većom plaćom
Zašto moraju?
Zato što nezadovoljstvo neće nestati jednim ili dva postotka većom plaćom. Nezadovoljstvo takve vrste neće nestati da se čak i samo Ministarstvo smiluje pa im svima odjednom podupla plaće. Ljudi koji rade u prosvjeti, a koje izuzetno poštujem, imam ih i u obitelji, nisu ljudi koji rade svoj posao da bi stekli imovinsku korist. Ti ljudi savršeno su bili svjesni kada su izabrali svoj poziv da će u životu spajati kraj s krajem, ali plemenitost tog poziva i ljubav za nj bila je presudnija i bila je važnija. Stoga iskreno vjerujem da nezadovoljstvo nastavnika neće nestati i neće se ugasiti bilo kakvim javnim dogovorom ili ugovorom, već da će se nastaviti dok netko hrabro i javno ne progovori zašto su zapravo nezadovoljni. Kao što im se tada trebaju pridružiti liječnici, medicinske sestre, svi javni djelatnici, od vatrogasaca do konobara, te zajednički izaći na ulice i pokazati čime je to zapravo hrvatski narod nezadovoljan.
Jer nezadovoljni smo zemljom u kojoj živimo i radimo. Nezadovoljni smo što nam djeca odrastaju i uče da su drugi i drugačiji znak sotone, a da su žene i djevojčice drugotne, nezadovoljni smo što nam se djeca kao i svi mi nalazimo u ratnom stanju, a rat je završio prije trideset godina, nezadovoljni smo što nam djecu uče da je antifašizam totalitarna ideologija, a zemlja u kojoj su im roditelji imali djetinjstva ljepša od njihovih bila kazamat, nezadovoljni smo što se molimo prije nastave i pjevamo himnu domovini, a djeca u svijetu se spremaju za misije na Mars. Nezadovoljni smo kao narod, kao ljudi, i sasvim je nebitno bili mi učenici ili profesori. Poduzeti nešto, artikulirati naše nezadovoljstvo, civilizacijski je i moralan čin i ostavština prema našoj djeci. Stoga skinite dresove reprezentacije, i naučite djecu onom što će im najviše trebati u životu. Hrabrosti da se stane i jasno i glasno kaže zbog čega sam nezadovoljan.
Sve ono što ja danas jesam, moji stavovi, moj svjetonazor, moj karakter, stvari u životu koje me zanimaju, sve ono što znam, u što sam siguran, što sam naučio i još dalje učim, sve to i još tisuću puta više, i tisuću stvari drugih, dugujem svojim nastavnicima kroz školovanje. Vaša je dužnost odgajati djecu i jednom, kada ih vidite kao odrasle ljude da ne skrenete pogled.
Već da se ponosite njima.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Riječanin
