U trenutku kada sam već bio odustao da se priključim tisućama onih koji su smatrali da imaju što reći o slučaju Čavajda, ugledao sam izjavu notornog Ladislava Ilčića.
Piše: Neven Šantić
Konzervativac Ilčić, dakle, lakonski je i s visina onoga “koji vjeruje u život i samo u život” prokomentirao da se “previše fokusiramo na rubne slučajeve dok se život generalno premalo štiti”.
Drugim riječima, čemu briga o mukama Mirele Čavajde, dajte razmišljajte o prokreaciji i općenitoj zaštiti života, što god i kako god to bilo.
Vrag leži u detaljima
No, isto onako kako u svakom poslu vrag leži u detaljima, tako i “rubni slučajevi” poput Čavajdinog predstavljaju društveni i politički test svakog društva odnosno političke zajednice. Oni nam pokazuju kakvi smo i što smo, a ne deklaracije i proklamacije o demografskoj obnovi ili drugim načinama na koje se, najčešće zamišljeno a tek rijetko stvarno, stvaraju pretpostavke za život i razvoj pojedinaca u nekoj državi.
Upravo, naime, ovaj “rubni slučaj” o kojem priča Ilčić – koji ovakvom konstrukcijom kao deklarirani vjernik čini grijeh ignorirajući patnju jedne žene predstavljajući je kao irelevantnu – demonstrira društvenu trulost i posrnuće dobrog dijela naše političke klase.
Konzervativci okupljeni u različitim strankama političke desnice okrivili su za politiziranje slučaja “progresiste” s ljevice, jer su tobože iskoristili prigodu za predlaganje novog zakona o pobačaju, a zapravo je politizacija počela liječničkim odlukama o jednoj kompliciranoj trudnoći kojoj se nije vidio sretran završetak i mahanjem famoznim “prizivom savjesti” kao ognjenim mačem utjerivanja straha svim ženama koje samo i pomisle na pobačaj.
Politizacija s desnice
Politizacija s desnice nastavila se i kasnije, odbijanjem SDP-ovog prijedloga zakona pod izgovorom da je, najblaže rečeno, “loše i nestručno napisan” (Branko Bačić iz HDZ-a i Marija Selak Raspudić iz Mosta).
Da se problem sustavno želio riješiti moglo se, primjerice, prijedlog prihvatiti i onda ga zajedničkim naporom svih zastupnika dovesti u formu koja bi odgovarala svima koji ne žele povratak u prošlost, i na ljevici i na desnici, i vjernicima i onima koji to nisu, a istinski žele pomoći ženama kad se nađu pred tom strašnom dilemom, pobaciti ili ne.
Ali, nije stvar u tome. Potrebno je materiju – rezoniraju oni najzadrtiji na desnici i vjerski fanatici (koji zapravo s istinskom vjerom nemaju nikakve veze) a podršku im daju politički kalkulanti iz HDZ-a – ostaviti otvorenom i podložnom interpretaciji (jer kao što vidimo različita interpretacija skoro identičnih zakona rađa različite prakse u Hrvatskoj i Sloveniji) jer tko zna što može biti sutra. Možda se stvore i uvjeti za daljnju restrikciju prava na pobačaj poput onog u Poljskoj…
Liječničko i političko licemjerje
Sve ovo, svo liječničko i političko licemjerje i i hrpu laži čija je žrtva Mirela Čavajda, razotkrio je u svom pismu Univerzitetski klinički centar Ljubljana. Gospodo, to o čemu vi pričate nema veze sa zakonima, stvarnošću i pristupom liječenju u već poodmaklom 21. stoljeću, poručili su iz Ljubljane kolegama u Zagrebu posramivši usput i one što sebe smatraju hrvatskom političkom elitom.
Možda jest važno što pokazuju studije o tome da je za žene, pogotovo ako se trudnoća zakomplicira, pdihološki i društveno bolje da imaju mogućnost pobačaja ali nije presudno. Ni u ovom ni u drugim slučajevima, bili “rubni” ili ne. Presudno je pravo da žena može odlučiti o prekidu trudnoće a da joj moralizatori svih mogućih orijentacija ne prave prepreke. Da se može odlučiti za pobačaj kad za to ima razloga i da joj nitko to ne može zabranjivati ili nametati joj vlastita uvjerenja.
Doista, dosta je bilo, pustite žene da same odlučuju o svom tijelu i svom dobru. One najbolje, poput Mirele Čavajde, znaju koliko su kojiput bolne odluke koje moraju donositi.
