KOMENTAR NEVENA ŠANTIĆA

Kolumna | Neven Šantić: Skromni politički test za provjeru koliko smo doista empatični

Ilustracija

Kada god se organizira nekakav humanitarni događaj, lokalne ili nacionalne razine, sve pršti od izljeva solidarnosti, lijepih riječi brige o drugima i drukčijima, ukratko iskaza čovječnosti.

Piše: Neven Šantić

No, čim ta akcija solidarnosti prođe, sve se vraća u čemernu zbilju uskogrudnosti i pomanjkanja povijesnog sjećanja koje bi nas trebalo upozoriti da ne bacamo kamenje prema onima koji su nas u oskudici darivali kruhom.

Dokaz? Predsjednik Republike Zoran Milanović, kao sukreator vanjske i obrambene politike, odbio je prijedlog ministra obrane da se ukrajinski vojnici obučavaju u Hrvatskoj. Pustimo na stranu Milanovićeva “ustavno-proceduralna obrazloženja” odbijenice, poput onog da je zahtjev trebala uputiti Vlada. Te može ili ne mora prihvatiti, zavisno od kuta političkog gledanja.

Pustimo na stranu i to da bi državnik na Milanovićevu mjestu to osjetljivo pitanje raspravio nasamo s premijerom, pa što god odlučili, umjesto da sebe prikazuje kao “hrid” s Pantovčaka koja prkosi svemu što dolazi iz Banskog dvora.

Izostanak empatije za Ukrajinu i Ukrajince u dijelu hrvatske javnosti

Rekoh, pustimo sve to na stranu. Porazno je izgledalo kada je u anketi na jednom portalu čak dvije trećine čitatelja stalo na stranu Milanovića a da, u to se možemo kladiti poučeni dosadašnjim sličnim anketama, osim naslova nisu pročitali niti jedno slovo obrazloženja.

Ključno je u ovoj podršci izostanak bilo kakve empatije za Ukrajinu i Ukrajince u dijelu hrvatske javnosti, a čemu je svojim izjavama u proteklih osam mjeseci dobrim dijelom utro put upravo Milanović. Njegova sljedba očito ga ne napušta.

Na Milanovićebvu stranu stalo je isto mnoštvo koje bi oči iskopalo nekome da izjavi da je Hrvatska kriva za rat 1990-ih, ili bi pogrdama obasulo tadašnjeg predsjednika bilo koje europske države koji bi uskratio obučavanje hrvatskih vojnika na svom teritoriju.

Ne treba ići tako daleko.

Evo se po raznim portalima ružilo i austrijskog ministra unutarnjih poslova Gerharda Karnera koji je doveo u pitanje funkcioniranje a posebno proširenje Schengena. I to u trenutku kada od 1. siječnja 2023. godine u taj jedinstveni prostor europskog zajedništva trebaju ući Hrvatska, Rumunjska i Bugarska. (U međuvremenu je austrijski kancelar Karl Nehammer ustvrdio da Austrija neće blokirati Hrvatsku).

Loše prikrivena ksenofobija i opaki populizam i demagogija

Netko će reći, da se Karner ponio kao sebični Austrijanac S pravom.

Iza takvog stava koji je zapravo poruka europskim čelnicima, jer u pitanju su imigranti i “propusnost granica”, stoji loše prikrivena ksenofobija i opaki populizam i demagogija koji blokiraju svaku razumnu politiku.

Ali zašto se onda hrvatski građani ponašaju, kada dođu u priliku za to, isto tako ksenofobno i zločesto kada više nije u pitanju njihovo dupe nego zlom sudbinom zadešeni građani neke druge države? Zar se tako brzo zaboravlja što se na ovim prostorima događalo prije trideset godina?

Spomenuti Karner je pojašnjavajući svoju izjavu rekao da to nije upereno protiv Hrvatske nego je riječ o problemu europskih granica uopće. Milanović i njegova sljedba tvrde da to nije upereno protiv Ukrajine nego je to stvar hrvatskog Ustava i politike.

Možda su u pravu. Kad malo bolje razmislim, moguće da to doista nije upereno protiv neke određene zemlje da bi joj se zagorčao život. To je zapravo egoistično upereno protiv svake ideje otvorene i empatične Europe, protiv temelja na kojima bi trebala počivati moderna Europa solidarnih građana, a koji se sustavno podrivaju dok jednog dana, s ovakvim političarima i njihovim “fanovima”, sve ne ode u propast.

Ako nekoga to veseli čuti, eto u europskom smo trendu, makar i trendu slavljenja egoizma.

Nismo, nažalost, ništa bolji od drugih…

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari