Riportal je objavio vijest da je na Rabu umro posljednji tamošnji kalafat. Graditelj drvenih brodova, kako je službeni naziv za taj zanat, nažalost nije jedini zanat koji odumire. Pa ako će netko pomisliti, dobro, neću naručiti drveni brod pa me to ne zabrinjava, ima zanata koji odumiru a da su većini naših sugrađana zlata vrijedni. Treba li nas onda to zabrinuti?
Piše: Neven Šantić
Prema podacima Obrtničke komore Primorsko-goranske županije, krajem prošle godine u Primorsko-goranskoj županiji bilo je registrirano 10.558 obrta s ukupno 16.526 zaposlenih.
U usporedbi, primjerice, s 1961. godinom kada je u Riječkom kotaru broj zaposlenih u obrtu iznosio 8.158 (6270 u društvenom i 1.888 u privatnom sektoru), može se učiniti kako je riječ o velikom pomaku.
Treba, međutim, znati da je tadašnji Riječki kotar u odnosu na današnju Županiju obuhvaćao samo riječko i opatijsko područje, dakle bio je bez Crikvenice, Gorskog kotara i otoka. Da su i oni bili uključeni u popis razlika u odnosu na danas svakako bi bila znatno manja.
Problem postaju uslužna zanimanja
No, nije to ono najvažnije. Mnogo je obrta s najrazličitijim zanimanjima i zato njihov broj raste. Registrirati obrt danas može i informatički stručnjak kao i knjigovođa – i postati obrtnik.
Problem postaju uslužna zanimanja, posebno neka.
Dok, primjerice, interes za frizere, automehaničare, elektromehaničare, kozmetičare i kuhare raste, loša je vijest da je sve manji interes mladih za neke zanate koji su nam također svakodnevno potrebni, i bez kojih održavanje naših domaćinstava dolazi u opasnost.
Hrvatska obrtnička komora objavila je u svom lanjskom godišnjem izvješću da u školskoj godini 2022./2023. u Hrvatskoj nije bilo upisanih učenika za čak 21 obrtničko zanimanje (uključujući i kalafate).
Izdvojit ću samo njih nekoliko koji nam svima, a i našoj djeci, mogu koliko sutra ustrebati: dimnjačar, krovopokrivač, pismoslikar iliti pitur i vodoinstalater (!?). I to nije od jučer.
U Rijeci i okolici samo je jedan registrirani dimnjačar
U Rijeci i okolici samo je jedan registrirani dimnjačar a stotine i stotine zgrada i kuća s dimnjacima pa je Grad Kastav bio praktički prisiljen dodijeliti koncesiju za obavljanje dimnjačarske djelatnosti obrtnicima, ocu i sinu, iz Hrvatskog zagorja.
Što da zatreba neka brza reakcija? Za koliko vremena mogu stići iz svog Črešnjeva u Varaždinskoj županiji?
A dobiti vodoinstalatera kada vam treba provjeriti instalacije ili obaviti neki zahvat u stanu postaje – poput noćne more! Oni sretnici koji ipak nađu pouzdanog vodoinstalatera, koji je voljan i za najmanji posao brzo doći i obaviti što treba, moraju njegov broj držati u sefu jer ako ga izgube naći će se na sto čuda.
Nije, kako će neki odmah pomisliti, problem (samo) u tome što su mnogi hrvatski obrtnici otvaranjem tržišta Europske unije potražili (bolje plaćenu) sreću u nekoj o europskih zemalja gdje ima manjka zanatlija. Uvijek netko hoće još više, iako i kod nas cijene obrtničkih usluga rastu i onaj koji je voljan raditi i zna svoj posao svakako može dobro zaraditi.
Opća manja popularnosti nekih zanimanja
Čini se da je problem u općoj manjoj popularnosti zanimanja u kojima treba „zaprljati ruke” i fizički raditi, kao što su dimnjačar, vodoinstalater ili pismoslikar, u odnosu na „fina” zanimanja ili rad na državnim, sigurno plaćenim jaslama.
To je posljedica suvremenog manjka kulture rada – od čega su sve manje imune i one europske najradišnije zemlje poput Njemačke – ali i općedruštvene klime ili internetske filozofije novog doba prema kojoj treba težiti tome da se sa što manje rada, po mogućnosti iz vlastite stolice, što više zaradi.
Nikad se ne zna. Možda se u nekom trenutku iz nedokučivih razloga ovi trendovi promijene.
No, ako se to ne dogodi, mogli bi uskoro u zlatu plaćati vodoinstalatera, električara ili dimnjačara. Ili, iskoristiti internet i sami se po kratkom tečaju osposobiti za sve vrste popravaka po kući.
Pazeći, naravno, da ne poplavimo kuću, zacrnimo dom ili da nas ne ubije struja.
