Neki dan tako čekam red na blagajni dućana trgovačkog centra u kojem kupujem svaki dan
I jedna mlada blagajnica drži propovijed o tome zašto ne treba cijepiti djecu.
Nadugačko.
Cijeli red strpljivo čeka i sluša njene nebuloze…
Uopće mi se ne da razglabati o tome zašto u 21. stoljeću treba ili ne treba cijepiti djecu, a još manje slušati o tome dok u ruci držim salamu i sir.
Dva dana poslije kod te iste prosvjetiteljice kupujem salamu. Sve što treba učiniti jest oguliti koru s „čajne“ i narezati je.
Ali ona ne može nožem oguliti koru pa se preko cijelog dućana dere: «Šeficeeeeeeee, imam problem!».
Dolazi šefica, malo joj je doduše neugodno dok joj ova (opet nadugačko) objašnjava problem s korom i „čajnom“. Potom šefica uzme nož i jednim potezom oguli koru.
Slika kolapsa obrazovanja i države vidljiva je na svakom koraku, a ova crtica ne može biti slikovitija.
Uopće me ne zanima što blagajnica misli o cijepljenju djece. Zanima me zna li oguliti „čajnu“.
Do prije par godina ova “čajna” bi bila sasvim zgodna metafora, ali kod nas je izgleda sve izgubilo metaforičnost.
Nažalost, “čajna” je postala stvarnost.
Ali da ne ispadne da sam opet mračnjak, završit ću u veselom tonu stihovima velikoga A.G.M.:
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi…
Piše: Tamara Šoić
