Tročlana obitelj iz Samobora došla je u Rijeku kod prijatelja “na par dana odmora”. Posjet će pamtiti dok su živi…
Na društvenim mrežama pojavila se priča ogorčenog čovjeka koji je s obitelji boravio u Rijeci, a u našem gradu – smatra – doživio je jako neugodno iskustvo. Štoviše, potencijalno opasno po ljudske živote!
Čovjek priznaje svoj “grijeh” lošeg parkiranja ispred portuna zgrade u Ulici Ratka Petrovića na Vežici, ali i kaže “bolje da si mi izgrebao auto nego napravio ovo.”, i pita se – “Pa kakav si to čovjek, tko god da jesi?! ”
A što mu se točno dogodilo, i odakle gostu Rijeke ovakve pomisli, najbolje je da saznate kroz njegovu opširnu priču s odlaska iz Rijeke, koju prenosimo s objave na Facebooku, od riječi do riječi – onako kako je i napisana 8. kolovoza ove godine:
“Ovo što sada pišem pišem vruće glave.
Dogodilo se ovo danas. Žena, sin (3 mj.) i ja smo u srijedu došli u Rijeku kod naših prijatelja na par dana. Ulica je Ratka Petrovića 8y na G. Vežici. Svih tih dana sam parkirao na obližnji parking, jedino danas sam parkirao ispred ulaza, gdje i inače budu parkirani auti ali je tamo teško uloviti mjesto jer ih je ograničen broj. Stao sam tamo jer je bio hlad i htio sam da auto ne bude vruć zbog bebe prije polaska na put a i da ne teglim stvari kojesam trebao ukrcat u auto.
Oko 20h krenuli smo natrag za Samobor. Nakon što smo prošli naplatne na Grobniku, pa i Gorski Kotar, negdje prije izlaza Novigrad na Dobri čuo sam neko lupkanje u prednjem lijevom kotaču, ništa ozbiljno učinilo mi se.
Nazvao sam mehaničara i pitao ga kako se manifestira kad ode lager odnosno ležaj i rekao mi je da se čuje kao zujanje.
Rekoh mu da je ovo što čujem više lupkanje i da je proporcionalno s okretanjem kotača i da se manje čuje kad ubrzavam a više kad sam bez gasa ili kad kočim.
Kaže mi meho može bit i ležaj homokinetičkog na poluosovini. Ok rekoh, mogu li se dovesti tako ili se može dogodit sranje? Veli mi, možeš, neće ništa biti ali polako i bez naglog dodavanja gasa i bit će ok.
Još mi kaže, onako usput na kraju razgovora, sretno. Ajde nastavit ću polako, pomislim, i nastavim. (da, sad kad razmislim, tebao sam stati i pogledati ali nezgodno je bilo, mrakača i auta ko u priči, jure lete, nisam.)
Kako se zvuk pojačavao, odlučim sići sa autoceste na idućem izlazu, koji je bio Karlovac, i provjeriti šta je, te ili zvati HAK ili polako nastaviti starom cestom gdje ću polako i neću kočit promet na autocesti jer se vozim oko 90km na sat a promet je baš bio gust i auta je masu, po lijevoj traci projuravaju kraj mene, čak me i autobusi obilaze. Oko 20:45h, par kilometara prije izlaza Karlovac propadne mi prednji lijevi kraj i blatobran priklješti gumu.
Počne me vući ulijevo, opalim kontru, brzinski stisnem sva 4 žmigavca, auto zavrluda ali ga uspijem iskontrolirati i nekako se maknem u zaustavnu traku. Ovdje pričamo o sekundama. Sreća da je vozač auta iza mene isto dobro reagirao i da je držao razmak iako ja nisam naglo zakočio i uspaničio se već sam se lagano usporavajući maknuo u zaustavnu.
Žena zanijemila od straha a bebač spava, bezbrižno. Kad smo se skroz zaustavili pogledamo se. Svi smo dobro. Hvala ti dragi Bože, hvala ti. Kažem joj da izađe iz auta i stane sastrane, gore višlje na travu dok sam ja uzeo stvari od bebača iz auta i duge majice jer je već bio mrak i počelo je puhati.
Nazvao sam HAK i za oko 40ak minuta došla je šlepa po nas. U razgovoru preko telefona, kada me čovjek pitao jel auto u voznom stanju pitao sam ga kako to misli?
Da je, ne bih zvao HAK, velim mu, a on mi kaže pa jel kotač na autu ili je otpao? Tehnički, na autu je ali je neupotrebljiv, odgovorim mu. Dođe čovjek, gleda gleda i kaže, aaaauu pa tebi je sve to otpalo, pa to je sve trulo i imao sam osjećaj kao da me prešutno optužuje za nemar i neodgovornost. Kaže mi pa moralo se to čut i prije, nije moglo grunut samo odjednom. I još me pita da kako sam uopće prošao tehnički?!
Ja ga pitam: Da li ti misliš da bih ja išao sa bebom na put a da znam i da sam svjestan da mi je auto neispravan?! Aj dobro, kao da je pomislio i nastavi pričati: Kako ću ja to navući na šlepu, pa to će možda oštetit i blatobran i branik dok navučemo auto gore. To treba pauk da digne gore. Ali kako pauk pa gle ti prometa, to mi nije opcija kažem mu. On mi odgovori: mogu ja njega navuć ali na tvoju odgovornost, nemoj poslije da bude…
Ja mu kažem: Prijatelju, ja sam ovdje sa bebom i ženom, da si ti na mom mjestu, šta bi ti napravio? Veli on digo bi ga. E pa diži onda, boli me k..ac i za branik i za blatobran i za auto.
Digli mi to gore, stvarno se potrudio da ne ošteti ništa drugo, moram ga pohvaliti, šta je je, iz Karlovca neki čovjek, nisam ubrao ime, nije baš bio razgovorljiv. Dogovorili di ćemo i gas.
Bebač, kao da zna pa ne želi dodatno komplicirati situaciju, spava cijelo vrijeme. Srce moje maleno, nevino, ništa nije krivo.
E sad dolazi najzanimljiviji dio.
Došli mi na odredište i ide on spustit auto. Pita me imam li dizalicu, kažem mu imam i dodam mu ju. Pita me imam li ključ za šarafe, odgovorim imam. Onda mi sine, pa ako je sve trulo i ako sam potrgao i vilicu i poluosovinu i ako su popucali šarafi i otpala felga, šta će ti onda ključ?!
Pogledam ja u tu felgu i zavirim iza, poluosovina čitava, vilice čitave, sve čitavo osim gume koju je poderao blatobran i felge iznutra koju je izgrebala glavčina valjda. A nema nijednog šarafa, znači nula. (0)
Odšarafili se, poispadali. Vidio je to i on kad je bolje pogledao, zato je i tražio ključ. Skinuli smo dva vijka sa zadnje felge i jedan sa druge zadnje. Digli auto i vratili felgu nazad, zašarafili i spustili auto sa šlepe.
Kao da ništa nije bilo, osim gume koja se poderala na braniku. Kaže on, evo, zamijeniš gumu i vozi dalje.
U meni se u tom trenutku skupio toliki bijes i nevjerica da bih bio spreman nekome glavu otkinuti. Da li je moguće da postoji osoba koja bi iz zlobe, jer je vidio ZG tablice, u što ne želim vjerovati, popustila šarafe?!
Ili je to bio bijesni susjed kojem sam možda stao na mjesto danas isred zgrade?! Vrtim si ta dva scenarija jer treći nije vjerojatan i gotovo nemoguć je. On mi govori da onaj tko mi je zadnji montirao kotače nije dobro zašarafio.
To nije moguće, jer sam mijenjao kočnice prije dva mjeseca i dečki imaju zračni pištolj plus dotegnu kilo ključem a i da nisu otpao bi kotač već prije jer se stalno vozim.
Pa da li je stvarno moguće da postoji takva bolesna osoba?! Ako je zbog ZG tabli, što, ponavljam, ne vjerujem, pa ja sam riječan, tablice nisu mjerilo ničega.
A ako je ovo drugo, pa bolje da si mi izgrebao auto nego napravio ovo. Pa kakav si to čovjek, tko god da jesi?!
Ali ja ti opraštam, jer poznajem samo mir i dobro a ti seronjo razmisli malo, bi li mogao živjeti sa spoznajom da si odgovoran za tragediju, koja se srećom nije dogodila.
Danas je moglo biti i drugačije. Mogli ste ovo i ne čitati sada.
Ali hvala Bogu završilo se sretno.
Znam da ovo spodoba neće pročitati ali morao sam podijeliti s vama. Još uvijek ne vjerujem.“, piše čovjek koji će posjet Rijeci, nažalost, pamtiti i po ovom neugodnom iskustvu.
