Inauguracija novog predsjednika Zorana Milanovića svakako će ostati zapamćena po podjeli društva zbog interpretacije hrvatske himne glazbene dive Josipe Lisac. U Milanovićevom govoru teško je bilo ne primijetiti kako je parafraziranje stihova kultnog beogradskog novovalnog benda EKV-a s čime je poslao vrlo jasnu poruku. No što je s ostatkom njegovog govora?
Riječka komunikacijska stručnjakinja Ana-Marija Vizintin analizirala je Milanovićev govor na portalu Prava poruka. Njezinu analizu prenosimo u cijelosti:
“Zoran Milanović, novi hrvatski predsjednik, jučer je i službeno ušao na Pantovčak inauguracijskom svečanošću koja je, unatoč njezinoj skromnosti, itekako imala svoje draži i ponudila je nove perspektive.
Možemo razglabati o tome je li Milanović ušao na Pantovčak kao „šef svemira“ ili kao jedan od građana kojima se i obraćao, je li trebao potrošiti koju kunu više hrvatskih poreznih obveznika i pozvati stotine uzvanika ili će i ovako inauguracija poslužiti svojoj svrsi, je li bio pod tremom i je li trebao biti izražajniji ili je, zapravo, ako je i bilo treme zbog koje je izvedbeno bio u nižoj brzini, sve to skupa odisalo njegovom ljudskošću i, ono što je još važnije, bliskošću koju je već jučer upravo zbog toga, a ne protivno tome – uspostavljao s građanima koje će voditi i predstavljati idućih 5 godina.
Da se razumijemo, Zoran Milanović u prostoru u kojem se jučer nalazio nije realno niti mogao niti, usuđujem se reći, smio dominirati svojim intonacijskim ili gestikulacijskim performansama. U tom bi slučaju dojam cijele svečanosti moguće bio bio „pojeden“ njegovom pojavom, a i jedna doza više te očekivane govorničke tenzije kod ovakvih svečanosti, u trenutku dok Zoran Milanović govori ispred Andreja Plenkovića, Kolinde Grabar – Kitarović i Gordana Jandroković mogla je vrlo, vrlo vjerojatno stvoriti atmosferu političke provokacije, a to nije ono što je Zoran Milanović uglavnom gradio u svojoj kampanji. Govornička raskoš je namijenjena velikim dvoranama, većem broju ljudi ili, pak, otvorenim prostorima, a ako su prostori zatvoreniji poput ovog jučer onda ta raskoš može poslužiti svrsi uglavnom kao dio motivacijskih govora, zatvorenih skupova poput utjecaja na sljedbenike neke kompanije koja se bavi mrežnim marketingom, kao dio stranačkih skupova, kao indoor instant – motivacija uoči važnih sportskih ili drugih nastupa. Međutim, govoriti u prostoriji, na skromnoj, no ne manje posebnoj od dosadašnjih inauguracija, ispred tek nekoliko desetaka ljudi, od čega su čelne pozicije u prvim redovima zauzeli u većini njegovi glavni dojučerašnji politički oponenti, a istovremeno ući u govor kapacitetom koji bismo očekivali od govora jednog državnika i održati izvedbenu dominaciju kakvu bismo htjeli, zapravo bi urušilo cijeli koncept koji je Milanović dosad ponudio građanima: inauguracija koja hrvatske građane nije stajala megalomanskih iznosa, govor koji izvedbeno nije izbacio Milanovićevu pojavu u prvi plan te zdravorazumske poruke s kojima se svi možemo složiti ipak su puno vrjedniji momenti od onoga što je Zoran Milanović jučer mogao izvesti poput, primjerice, svog govora u Tvornici i tako zasjati u punom svjetlu.
A, on to može. To smo vidjeli u pobjedničkoj noći kada je na krilima tek osvojenog mandata svim svojim biračima, ali i šire pokazao da je on itekako nadogradio svoje kapacitete i da kao govornik ima što ponuditi. Komentari poput – komorno, preskromno ili izvedbeno loše bili bi dosljedni komentari da su osnovne političke poruke Zorana Milanovića i ideja inauguracije bili postavljeni drugačije. Da je Milanović govorio na Trgu sv. Marka i da je svoju pobjedu predstavio kao novu političku revoluciju u Hrvatskoj – on bi s jučerašnjom izvedbom debelo podbacio. Međutim, u ovom slučaju, odabran je ipak mnogo sigurniji i model koji zapravo podupire njegov aktualni politički put.
Svaki je trenutak jučer na neki svoj način – poslužio točno svojoj svrsi”, piše Vizintin.
NASTAVAK NA PREDSJEDNIČKU KAMPANJU
“Kao govornik on nije komunicirao sebe u prvom planu, već građanke i građane Hrvatske kojima je sadržajem ponudio kvalitetan nastavak na njegovu cjelokupnu predsjedničku kampanju.
Kada smo kod sadržaja – tu se nema što reći. Novi hrvatski predsjednik imao je hrabrosti suočiti mnoge hrvatske realitete jedne s drugima, ujediniti ih na nov način, naglasiti teme za koje je motiviran – neovisnost medija, znanosti, sudstva, uliti poruku nade za slabije, obespravljene, malene, sebe na 5 godina zadužiti kao konstruktivca, a ne korektivca čime je, de facto, maknuo još jedan sloj mogućih interpretacija funkcije predsjednika: aktivan predsjednik koji će se baviti izgradnjom, a ne nekakvim dociranjima i samo formalnom “nadpozicijom”. Kako je kazala jedna od analitičarki njegova govora – ovo neće biti govor za pamćenje, no ja bih nadodala da u okvirima koje je Zoran Milanović postavio još za vrijeme kampanje – on to nije niti morao biti. Jesmo li kao društvo pomalo i siti velikih riječi, najava i obećanja koje onda razvlačimo po ustima još godinama nakon – A rekla je, rekao je ovo i ono, a vidi je, ga sada…? Jesmo li umorni od toga? Vjerujem da jesmo i postavimo li i taj trenutak u kontekst cijele inauguracije i političke poruke Zorana Milanovića – gdje je i na inauguraciji ostao dosljedan u mirnom premlaćivanju tema koje bolno razaraju hrvatsko društvo, Milanović je održao sjajan govor. Stabilan, fokusiran, razumljiv, otvoren svima s razine na kojoj ga svatko – i tokar i programer mogu razumjeti, doživjeti i osjetiti se dobrodošlim građanima Republike Hrvatske.
Zbog trenutaka treme govor je djelovao i jako prirodno, autentično, bez pompe i bez prenaglašenosti na svim razinama. Gotovo pa intimno u odnosu na njegovu neposrednu publiku. Govor je u svakom svom dijelu pratio cjelokupnu ideju i kampanje i inauguracije.
Ono što je meni bilo posebno upadljivo jest „ti“ forma razgovora s predsjednicom na odlasku te zastoj u protokolu pri čemu su kamere zabilježile i njegova pitanja upućena pratnji o tome – što sada mora učiniti, mora li stajati u predvorju ili ne.
Namjerno ili nenamjerno, i u tim je situacijama Milanović jučer demistificirao formu, a naglasio sadržaj. Djelovao je kao „jedan od nas“, jedan od „običnih“ građana kojima se mogu dogoditi takve, prirodne, budimo realni, ipak nekriminalne, situacije. U njegovom slučaju ti su trenuci poslužili kao dodatno skidanje utega s višegodišnjeg dojma po kojem ga pamtimo iz nekih prijašnjih vremena – političara koji komunicira „svisoka“, ponekad i bahato, preglasno. Jučer toga nije bilo.
I za kraj, njegov, već i standard – isprika za pogreške u djelovanju. Naučili smo da Zoranu Milanoviću nije problem ispričati se javno za vlastite propuste i to se, htjeli mi ili ne, u političkom okruženju kojeg čine pojedinci suprotnih navika, mora cijeniti. Jučer nam se unaprijed ispričao za pogreške u svom mandatu, naglasivši odmah da sigurno neće biti namjerne te se i time svrstao uz bok svih nas građana koje će, nadamo se i vjerujemo, uspješno i dosljedno svojoj osnovnoj viziji, voditi sljedećih 5 godina.”
A ODABIR JOSIPE LISAC ZA IZVEDBU HIMNE?
“Jako mudro, PR-ovski izuzetno precizno i hrabro. Ma što tko mislio o načinu na koji je Lisac interpretirala hrvatsku himnu. Kada jedan Gordan Jandroković zapravo nema što reći jer radi se o neprikosnovenoj hrvatskoj pjevačkoj divi, osobi koja svoje javno djelovanje ne artikulira kroz politiku, ne koristi se politikom, nije bliska politici, ne promovira političke ideje, već ideje ljubavi, vječne vjernosti svome pokojnome Karlu, ideje stvaralaštva i kreativnosti, umjetničke slobode koja, za razliku od mnogih protuprimjera kojima smo okruženi, poznaje i pojam kvalitete i koja je zapravo jedna od rijetkih originalnih hrvatskih umjetnica izuzetno visokoga stila – onda je jasno da je pogodak postignut i da je Milanović jučer ipak znao što radi”, zaključuje komunikacijska stručnjakinja na portalu Prava poruka.
