VODIO JE THEODOR DE CANZIANI

Riječani i gosti oduševljeni vođenom šetnjom od Trga Žabica do Željezničkog kolodvora

Prekrasan, sunčan subotnji dan privukao je veliki broj Riječana na edukativnu šetnju u organizaciji Vijeća Mjesnog odbora Podmurvice, a uz stručno vodstvo prof Theodora de Canziani.

Šetnja je krenula od Trga Žabica, a najljepši pogled pronašli smo sa terase Kapucinske crkve Gospe Lurdske.

Žabica je dobila naziv po fontani sa žabom iz čijih je usta tekla voda. Uloga prostora Trga Žabica (nekad Piazza Zichy, Piazza Battisti) je oduvijek bila terminal bilo putničkog ili teretnog. U prošlosti se s konjskim zapregama razvozio teret s obližnjeg lučkog gata ili bio mjesto gdje su stizali i odlazili putnici. Razvojem automobilske industrije preuzeo je ulogu autobusnog kolodvora.

Za Mađarsku je u to vrijeme bila velika važnost Riječke luke, pa je već 1873. godine izgrađena dionica pruge od Karlovca do Rijeke, a pruga joj je osigurala izlaz na more. Nakon toga nasipale su se hridi obale od Piazze Zichy do industrijske zone, izgradila se obala s cijelim kompleksom skladišta povezanih prugom. Osim željezničke pruge, skladišta i kolodvora grade se i stambene kuće za činovnike zaposlene na željeznici.

Rijeka je te 1873. godine doživjela najveći razvojno industrijski procvat.

Godine 1888. izgrađena je impozantna Palača Ploech po projektu mladog tršćanskog arhitekta Giacoma Zammattija, pristiglog iz Beča gdje se školovao, a zdanje gradi u duhu srednjoeuropskoga visokog historicizma. Naručitelj i vlasnik impozantne palače bio je austrijski mehaničar Annibale Ploech koji se obogatio radom u riječkoj Tvornici torpeda. Ovom palačom je dobiveno urbanističko rješenje koje se ugleda na velike bečke uglovnice s naglaskom na elegantnoj kupoli na vrhu zaobljena ugla. Dva pročelja zgrade oblikuju visoke rustične baze, dvokatne reprezentativne zone s balkonima i gigantskim korintskim stupovima koji dopiru do potkrovnog vijenca. Posebna pažnja pri izgradnji posvećena je arhitektonskoj plastici i unutarnjem, neobaroknom, štukodekoru. Dvije skulpture telamona (snažnih muških likova koji podižu svojim rukama ili podupiru leđima arhitrav) koje podupiru balkon nad portalom usmjeravaju na unutrašnjost građevine s elegantnim i četvrtastim stubištem te bogatom ornamentalnom željeznom ogradom. Zgrada ima specifičan L-tlocrt i raspored s dugačkim hodnikom, odvojena gospodarskim prostorijama i okrenuta prema unutarnjem dvorištu.

Trgovi su oduvijek bili mjesta na kojima su se smještale važne gradske građevine, crkve i gradske vijećnice, monumentalne zgrade koje otkrivaju stupanj kulturnog dosega i blagostanja. Oni obilježavaju fizionomiju grada i točke su orijentacije.

Trgom dominira Kapucinska crkva Gospe Lurdske sa neogotičkim pročeljem ukrašenim mozaicima i kitnjastom kamenom dekoracijom. Na inicijativu provincijala Bernardina Škrivanića gradnja crkve započeta je u veljači 1904. godine po projektu arhitekta Giovannija Marije Cureta. Donji dio crkve dovršen je 1908. i posvećen Mariji Tješiteljici Duša. Gornji dio crkve građen je u nekoliko navrata, uz velika nastojanja kapucina koji su čak bili primorani koristiti praznovjerje pučana iz cijele regije i Slovenije: prikazivali su im “Svetu Johancu” koja se znoji “krvavim znojem”, što je privuklo mnogobrojne hodočasnike od čijih je milodara nastavljana gradnja crkve.

Konačni izgled pročelje gornje crkve dobilo je 1929. po projektu riječkog arhitekta Kornelija Budinića. On je sam zapisao o projektu: “Crkva je bazilikalnog tipa, s tri broda, dugačka oko 60 metara, uključujući atrij iznad kojega će biti podignut zvonik i široka 20 metara. Zvonik će imati ukupnu visinu, ako se mjeri od ulične razine, oko 75 metara. Srednji brod ima širinu 10 metara i odijeljen je od pobočnih brodova s pomoću pet velikih lukova. S desne strane crkve nalazi se oratorij koji se uzdiže na trokutastoj površini.”

U gornjoj je crkvi poznati riječki slikar Romolo Venucci uspješno izveo stropne slike i dekoracije. Kiparsku dekoraciju na pročelju izradili su venecijanski kipar Urbano Bottasso i riječki klesar Antonio Marietti. Zvonik koji se trebao uzdizati iznad glavnog pročelja nije realiziran.

Za potrebe Mađarske kraljevske državne željeznice 1911. godine na uglu Trga i Krešimirove ulice (Piazza Zichy i Via Francesco Deak) gradi se jedan od najvažnijih objekata, impozantna poslovno-stambena zgrada. Za tako važan objekt angažiran je mađarski arhitekt Sandor Mezey koji je projektirao četverokatnicu masovnog korpusa u tlocrtu slovo L sa dva slična pročelja. Prema Krešimirovoj je ulici okrenut njezin širi do na kojem je uspostavljana simetrija blago istaknutim središnjim dijelom i pravilnim rasporedom prozora i balkona s obiju strana. Na drugom pročelju s pogledom na Žabicu, projektant odstranio lijevo krilo zgrade i uspostavio asimetrične odnose njezinih dijelova, prozora i balkona. Taj dojam naglašava veliki kolni prolaz u prizemnom dijelu kojim je uspostavljena komunikacija između Trga, dvorišta zgrade i cijelim kompleksom željezničkih skladišta koja se dalje nižu prema željezničkom kolodvoru.

Dalje smo nastavili prema Domu željezničara, Riječanima bolje poznata zgrada u kojem se nekad u prizemnom dijelu nalazio market Graciani i kuglana, dvorana za ples i sastanke, carinsko skladište 33,…a danas zapušteno zdanje koje propada. Nakon toga smo ušli u stambenu zgradu Krešimirova 3 jednu od blizanaca (druga, identična nalazi se u Krešimirovoj ulici kbr. 5) koju su Mađari sagradili za potrebe svojih djelatnika krajem 19. stoljeća. Uz željezničku postaju u Rijeci duž ulice grade se po Ferencu Pfaffu i gređevinskom uredu Mađarskih državnih željeznica u isto vrijeme s postajom koja nosi neoklasične i neorenesansne stilske elemente dvije neorenesansne višekatnice za stanovanje zaposlenika postaje prema ustaljenoj praksi Mađarskih željeznica. Monumentalne palače su odmjerenom plastikom na strogim trima pročeljima okrenute gradu, a pročelje prema željezničkim tračnicama i moru krase otvorene loggie hodnika prema stanovima i impozantni stubišni toranj. Identične palače tako daju dodatnu ravnotežu željezničkom kompleksu najavljujući s jedne i s druge strane centralni paviljonski projekt postaje.

Preko puta željezničkog kolodvora, smjestila se Palača šećerane (Palazzo di zuccherificio) upravna zgrada bivše rafinerije šećera u Rijeci, a od 2020. sjedište Muzeja grada Rijeke sa stalnim postavom. Sagrađena je kao upravna zgrada tvornice šećera 1752. godine na inicijativu Povlaštene tršćansko-riječke kompanije. Nakon požara 1785. značajno je obnovljena i opremljena baroknim interijerima sa zidnim slikama i štukaturom. U 19. stoljeću služila je kao upravna zgrada Tabacheriere – Tvornice duhana, a potom i tvornice motora “Rikard Benčić”. Predstavlja najkvalitetniju baroknu palaču na istočnojadranskoj obali, čija je izgradnja označila početak industrijskog razvoja Rijeke. Unutrašnjost zgrade bogato je ukrašena štukaturama, freskama i keramičkim pećima.

Šetnju smo priveli kraju na Trgu kralja Tomislava gdje se nalazi zgrada Željezničkog kolodvora čije je pročelje nedavno obnovljeno. Reprezentativna kolodvorska zgrada izgrađena je sedamnaest godina nakon izgradnje pruge Rijeka – Karlovac, a Rijeka 01. siječnja 1891. godine dobiva zgradu željezničkog kolodvora. Za projekt građevine bio je zadužen glavni arhitekt Mađarskih državnih željeznica ing Ferenc Pfaff. Građevina je temeljena na jednoetažnome paviljonskom prostoru čiji je naglasak na dužini od 120 metara. Visinom i fasadnim ukrasom posebno je istaknut središnji ulazni paviljon, dok su malo manje visine bočna dva paviljona koja su s glavnima povezani krilima. U duhu mađarske gradnje zdanje posjeduje skladnu klasicističku kompoziciju.

Na kraju naše šetnje koja je završila uz staru lokomotivu oprostili smo se u dobrom raspoloženju, puni dojmova te najavili slijedeće druženje za subotu, 23. travnja kada planiramo obilazak Sušaka.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari