Nepoznati nasilnici proteklog su vikenda u centru Rijeke u homofobnom pohodu pretukli 23-godišnjeg Matiju Piralića i njegovog prijatelja
Usred grada koji se diči tolerancijom, grada u kojem tolerancija postaje mit te grada koji će se poput savjesne majke morati suočiti s činjenicom da već godinama nisu sva njezina djeca mila i draga, Matija je pretučen samo zbog svoje seksualne orijentacije, a od zadobivenih ozljeda još će se dugo oporavljati, piše Bojana Guberac za Lupiga.com
„Bio sam na Kontu u većem društvu. U jednom trenutku prijatelj i ja smo otišli na pišanje do obližnjeg grmlja. Hodajući prema tamo zagrlio sam frenda i tako smo hodali neko vrijeme. Otišli smo pišati svatko u svoj grm. Odjednom je skupina mladića naših godina ili možda malo starijih napala mog prijatelja. Počeli su vikati da smo pederčine i onda su nasrnuli i na mene. Derali su se da nam jebu mater pedersku. Rekao sam im da ne želim probleme i da nas puste. Pokušao sam otići, ali mi nisu dopustili. Prvo sam dobio udarac šakom u glavu. Kako sam se okrenuo natrag, zamolio sam ih opet da me ne diraju, ali tada sam dobio udarac u koljeno i pao na pod. Umirao sam od bolova, a oni su me cipelarili. Neki dečko i više cura su mi priskočile u pomoć i napadači su pobjegli prema Delti“, govori za Lupigu potreseni Matija s kojim smo se jučer našli u Zagrebu nakon što je otpušten iz bolnice.
U Rijeku došao na odmor
Matija je u Rijeku otišao na odmor želeći se „počastiti“ za uspješno položenu godinu diplomskog studija portugalskog i francuskog jezika i književnosti. Za vrijeme studija radio je čak tri posla kako bi preživio, a Rijeku je za odmor izabrao iz dva razloga – da popravi odnose s bratom koji je tamo na liječničkoj specijalizaciji i da uživa u gradu koji slovi kao slobodarski te, kako kaže Matija, „capital“ gej populacije i liberalnosti.
Nakon napada nazvao je brata, ali brat je neočekivano reagirao. Umjesto da mu pogne on je potjerao ljude koji su se skupili oko Matije želeći mu pomoći i pozvati hitnu pomoć.
„Rekao mi je da sam si sigurno sam kriv jer sam previše otvoren po pitanju svoje seksualnosti i da sam dobio ono što sam tražio. Na hitnu me odvelo to društvo, a on se tamo pojavio malo kasnije jer specijalizira u toj bolnici. Rekao je medicinskom osoblju da dramatiziram i glumatam i da mi nije ništa. Oni su me pregledali i prema nalazima je ispalo da mi nije ništa. Kasnije je došla policija, a brat je opet ponovio isto, pa ne znam što su zapisali i što će biti s time i hoće li se što poduzeti. Sumnjam da će se išta dogoditi i baš zato želim da moja priča izađe u javnost da se možda netko negdje počne hvatati za glavu. Kod brata se nakon svega toga nisam htio vratiti pa sam prespavao kod frenda prije nego sam se vratio u Zagreb. Nisam mogao ni stati na nogu, a brat mi čak nije htio ni pomoći s hodanjem. Ne mogu to razumjeti“, priča ogorčeni Matija za Lupiga.com te u ruku pruža nalaz iz riječke bolnice.
Na ovom papiru pod „nalaz i mišljenje“ piše tek jedna jedina rečenica – „RDG lijevog koljena – ne vide se frakture“. I to je sve. Poslali su ga kući.
„A pogledajte sad nalaz iz Zagreba. Imat ćete što vidjeti“, dodaje pa nam pokazuje dokumentaciju iz zagrebačke Klinike za traumatologiju, na kojem je podrobno opisano njegovo stanje te je, između ostalog, ustanovljeno kompletno puknuće prednjeg križnog ligamenta.
Zbog jakih bolova na Hitnu
Kada se iz Rijeke vratio u Zagreb, zbog jakih bolova Matija je otišao na Hitnu te je nakon pregleda zadržan u bolnici i hospitaliziran na dva dana te je potom pušten na kućno liječenje. Stavljena mu je ortoza na lijevu nogu, uz promisano kretanje pomoću dvije štake. Za tri tjedna naručen je na kontrolu i Matija očekuje da će ga tada podvrgnuti operaciji.
Otpusno pismo s Klinike za traumatologiju je prava mala enciklopedija za riječki nalaz.
„Šokiralo me je da se to sve u Rijeci dogodilo. To mi je bio prvi put da sam uopće otišao u Rijeku. Nije mi bilo na kraj pameti da se to tamo može dogoditi. Takve stvari mi se nisu dogodile ni u Zagrebu, a znao sam se poljubiti s dečkom na ulici“, kaže Matija.
Govori nam da je sasvim svjestan kako bi nakon objave ovog teksta mogli uslijediti još gori napadi, ali, kaže, da ne može ni zamisliti što je gore od svega što je prošao, piše Lupiga.
„Ako govorim anonimno priča nema težinu, a ako izađem s imenom i prezimenom onda je drugačije, možda se netko pokrene. Ne sramim se, prihvatio sam ono što jesam i ne bojim se govoriti o traumama i o stvarima koje sam proživio. Ovo je trenutak u kojem ja moram stati na pedalu i početi voziti bicikl, a ne da ga drugi voze umjesto mene. Vrijeme je da se o nasilju počne otvoreno govoriti kako bi ljudi osvijestili da se svakakve stvari događaju…
Ako mogu sa svojom pričom pokazati bilo kome, neovisno o seksualnoj orijentaciji, vjeri, spolu, rodu, čemu god, da postoje ljudi koji proživljavaju slične stvari. Zato želim drugima pokazati da nisu sami i da ih ne treba biti strah progovoriti o svojim traumama. Tada bih nešto postigao i nema te poruke mržnje u inboxu koji bi se mogli mjeriti s tim osjećajem da sam nekome pomogao“, ističe Matija za portal Lupiga.Com