Koliko nezahvalni poslovi vezani uz ugostiteljstvo mogu biti, pravi je dokaz jedna žena iz Novog Vinodolskog: ‘Kad sam se onesvijestila, najbitnije je bilo da skinem majicu restorana’
Pred Hrvatskom je još jedna turistička sezona, a i prije samog njezinog početka naveliko se priča kako će problem nedostatka osoblja pogoditi ugostitelje, kao i premale plaće što nas ponovno dovodi do prvog problema.
Sezonski rad može biti vrlo profitabilan, ali istovremeno i okrutan. Pravi dokaz tomu jedna je žena iz Novog Vinodolskog, koja je svoju priču otkrila za Novi list.
Suprug joj je bio dobrovoljac u Domovinskom ratu, a ona se sada, već u poodmaklim godinama, mora boriti za goli život. Deset godina je, kaže, radila u jednoj novljanskoj firmi koja je potom otišla u stečaj, a poslodavac koji joj je ostao dužan stao dužan osam plaća nije nikako sankcioniran.
U bezizlaznoj situaciji, okrenula se sezonskom radu, na poziciji pomoćne kuharice u hotelu, a iskustva koja je donijela s te epizode uglavnom su negativna.
“Svi bi da se radi od 0-24. Radila sam od 7.30 do 14.30, a onda 17.30 do 22 i 22.30 sata. Po 12 sati, za 3.800 kuna. Mjesec dana bez slobodnog dana. Nema stajanja. Kad nema posla u kuhinji, treba ići čistiti, okolo, sobe, toalet…”, priča ona.
Kaže kako joj po završetku sezone posao sljedeće godine nije bio siguran jer su joj govorili “ako nećeš ti, ima tko hoće”.
Primljena sam za pomoćnog kuhara, ali moraš raditi sve. Znate osjećaj kad vas je strah stati. Onesvijestila sam se jednom na poslu. Niti me tko pitao kako sam, najbitnije je bilo da promijenim majicu prije nego što dođem u hitnu, da ne vide logo restorana. A plaća? Minimalac, a dat će se još par stotina kuna. Nema slobodnih dana, ali na papiru sva prava stoje. Kakav je odnos šefa bio prema nama… vjerujem da vlasnik nije ni znao. Dobro je prošao samo onaj tko je dobro ‘lajao’. Nije problem raditi cijeli dan, a da se pošteno plati, da se prema radniku odnose kao prema čovjeku”, kazala je za Novi list.
Srećom, sljedeći posao koji je našla u restoranu preokrenuo joj je život.
“Sad radim kod čovjeka koji je sasvim drugačiji od svih s kojima sam imala posla. Ako treba, do sutra navečer ću raditi. Poštuje me se kao čovjeka i radnika. Kaže mi gazda: ‘Sjedi, odmori, nemoj se ustručavati ništa pitati, ne dao Bog da budeš gladna’. Kad smo pričali o poslu, rekla sam mu da nemam prijevoz. Samo je rekao: To je moja briga. I tako funkcionira. I to je dokaz da postoje korektni poslodavci. Iznad svega fer i korektan odnos. Nakon terora koji sam prošla… Ne mogu vam opisati što mi to znači”, kazala je Novljanka.
Vijesti.hr
