Josip već 40 godina živi pod vedrim nebom, no postoji nešto zbog čega bi mu tužna životna priča mogla dobiti nevjerojatan rasplet
Gospodinu Josipu noćas se ispunila životna želja. Nakon 40 godina, konačno je zaspao u normalnom krevetu, u Crvenom križu, a ne na otvorenom. Tamo ostaje do daljnjega.
“Puno je ugodnije jer ste ipak u sigurnome, jer ono gore je meni jako dobro, ali nesigurno. Tamo nikad ne znate da li će vam netko sve razvaliti, uništiti i gdje onda”, priznaje Josip.
Kada kaže “ono gore” misli na jedan šumarak na Biviu, riječkom kvartu sa skupim vilama gdje mu je dom. Zapravo tek par stvarčica i ležaj sastavljen od drvenih paleta i deka. Pod otvorenim nebom prolaze mu i dani i noći. Preživljava zahvaljujući kontejnerima. Kaže, konkurencija je velika, ali drugi uglavnom traže boce.
“Ja samo hranu ništa drugo, to i osim hrane te neke sitnice, žilete, pribor za jelo”.
Josipove muke počele su u djetinjstvu, otac nepoznat, majka umrla dok se u Dječjoj bolnici liječio od tuberkuloze. Imao je samo 8 godina. Jako šepa. Živio je u domu, u inat teškom životu završio školu, godinama radio kao vrsni projektant. U jednom trenutku je poklekao, ostao bez posla i uz sitne poroke završio na ulici. Ipak, zaradio je invalidsku mirovinu.
“Gospodin Vrkić se obratio ovom Centru prije otprilike 15 godina kada smo mu pomogli da ishoduje osobnu iskaznicu, odnosno da dobije prebivalište koje ima prijavljeno na adresi Đure Katje 6 na ustanovu Dom za stare i nemoćne Kantrida u Rijeci. Otvorio je i tekući račun u Erste banci na koji prima svoju invalidsku mirovinu”, govori socijalni radnik Centra za socijalnu skrb Rijeka Livio Dolgoš.
Ne podiže je godinama. Da nije bilo našeg današnjeg snimanja tako bi i ostalo. Odavno je izgubio vjeru u birokratski aparat, nema zdravstvenu ni osobnu iskaznicu. Stara mu je istekla, novu ne može napraviti jer nema adresu. Živi u šumi. Neki dan opet se javio u Centar.
“Mi ćemo mu pomoći oko rješavanja njegovih statusnih pitanja, u smislu statusa njegova prebivališta, ishodovanja njegove dokumentacije i naravno, ako je on još uvijek stava i želje da bude negdje smješten”, poručuje Dolgoš.
Sam o sebi, jasno je, ne može brinuti. Reagirali su i pomogli dobri ljudi. Odjećom, hranom, toplim krevetom.
“Hvala svima za sva vremena”.
Ni sustav u kojega je izgubio svaku vjeru, nije ga zaboravio. Kontaktirali smo banku u koju nije ušao godinama. Štite tajnost klijenata, ali potvrdili su nam kako Josip može doći po informacije. Samo mu treba osobna iskaznica. Mirovinu mu nitko nije ukrao.
