Piše: Hoćuri.com
Nogometaši Rijeke su spustili zastor na HNL u ovoj 2015. godini što se Rujevice tiče. Nije se kalendarska godina završila vatrometom kako su svi i priželjkivali već su se pomiješale emocije navijača velikim djelom zbog ogromnog broja neriješenih rezultata odnosno, realno gledano, prosutih bodova protiv slabijih momčadi, ali i zbog određenih stvari u i oko kluba koje su podijelile tribine malenog zdanja.
Sada kada je ostala samo jedna utakmica i to protiv “davljenika” kojeg, ne da se može već se mora pobijediti, možemo već početi zbrajati ono što smo vidjeli u ovoj dosta turbulentnoj polusezoni. Niti jedan klub koji nešto znači navijačima nije imun na kritike u postupcima pa tako ni naš. Ako se radi o konstruktivnim kritikama, smatramo da su one više nego dobrodošle jer prvenstveno navijači, a onda i svi ostali žele samo dobro tome klubu i žele samo da njihov klub bude onakav kakvog si oni zamišljaju, a na to svojim stažom i vjernošću imaju pravo.
Povijesni iskorak
HNK Rijeka je ove sezone učinila povijesni iskorak te otvorila novoizgrađeni kamp u sklopu kojega je i stadion, odnosno zamjensko zdanje gdje bi prva momčad trebala igrati dok se gradi nova Kantrida. Iako je oko same gradnje i otvorenja vladala euforija, ona se s vremenom počela gasiti. Što zbog novih nametnutih običaja na i oko tribina te što zbog cijena ulaznica, gledatelja je sve manje.
I tako imamo paradoks da se naša Rijeka ravnopravno bori s Dinamom za vrh tablice, a utakmice posjećuje relativno mali broj gledatelja s obzirom na stanje. Ne možemo se oteti dojmu da bi u ovakvim situacijama stara Kantrida brojila i do sedam tisuća navijača na gotovo svakoj utakmici, a nažalost, bili smo svjedoci jučerašnje posljednje utakmice u kalendarskoj godini gdje je Rijeka igrala pred samo 3000 navijača.
Ovoga puta nema lažnog alibija u obliku kiše, hladnoće ili lošeg stanja na tablici. Kiše nije bilo, vrijeme je čak iznadprosječno toplo za ovo doba godine, a pogled na tablicu može biti samo poticaj. 3000 gledatelja na ovakvoj utakmici i oproštaju od polusezone je veliki poraz kluba i svih onih koji su postavili nove parametre, pravila “igre” te koji su procijenili da će se za tribine novog modernog zdanja tražiti karta više. To se dogodilo u samo jednoj utakmici, onoj protiv Dinama.
Previše upitnika ogorčenih navijača
Iako su se preseljenjem pojavili brojni problemi, oni su više-manje pripisani uhodavanju na novi sistem, na novi stadion i okoliš. S vremenom su mnoge stvari došle na svoje, ali ostaje previše upitnika ogorčenih navijača. Osim što su se jučer igrači Rijeke pobrinuli da navijači odu s povećom knedlom u grlu prema svojim kućama, svojom pomno planiranom i vješto koordiniranom akcijom, policija je odlučila staviti “sol na ranu” te podariti “čestitku” pod brisače velike većine vozila posjetitelja oko stadiona na Rujevici.
Zaista je nevjerojatna podmuklost koju su osmislili zapovjednici riječke policije, koji su naredili svojim trupama da pišu kazne vozilima parkiranim u okolnim ulicama tek nakon što utakmica započne, kada su gledatelji već bili na svojim mjestima. Iako se već u nekoliko posljednjih mjeseci ustalila praksa parkiranja vozila oko stadiona koja više-manje nikome ne smetaju, a sve zbog nedostatka službenog parkinga, u trenutku kada se igrala posljednja domaća utakmica u kalendarskoj godini, MUP je odlučio iskoristiti trenutak te bez najave i upozorenja napuniti državnu blagajnu i vjerojatno zaraditi “božićnicu” svojim pripadnicima.
Također, podmuklo su se od strane policijskih službenika vozila usmjeravala na nogostup kako ne bi ometala promet, a onda su se usred utakmice pod okriljem mraka pisale kazne istim vozilima. Kao da utakmice Rijeke nisu postale luksuz pa se još dodatno s 300 kuna kažnjavaju promrzli i utučeni navijači zbog parkiranja, primjerice na nogostupu ili pet metara od pješačkog prijelaza. Sve u svemu, praksa koja navijače odbija od stadiona, a klub poziva na hitan sastanak i dogovor s vlastima. Jer kada bi policija svakodnevno bila ovako revna, u cijelom gradu Rijeci ne bi bilo niti jednog vozila bez kazne za pogrešno parkiranje. Jučer je gledatelja bilo vrlo malo, a ovakvim postupanjem se brojka nažalost može samo dodatno smanjiti.
Navijači žele povratak na more
I daleko od toga da je to jedini problem, samo je najsvježiji koji dodatno otvara “rane” kada je Rujevica u pitanju. Mnogi kažu da se treba naviknuti. Da, ljudi se mogu naviknuti kao “tovar na batine” ali to nije rješenje. Jer naviknuti se na nešto što ti ne predstavlja zadovoljstvo već izaziva mučninu je pogrešno. A tu dolazimo do činjenice da se navijači ne žele navikavati na Rujevicu već žele povratak na more, kako im je i obećano.
Upravo ta tema nove Kantride nažalost izaziva sve veće nezadovoljstvo kada je puls navijača u pitanju. Rušenje stare ljepotice i gradnja novog stadiona je već trebala odavno započeti ali sve stoji poput stare Hartere uz Rječinu. Pomaka nema, Portić 3 je samo spomenik i stoji dolje na Kantridi kao napuštena ruševina. Svlačionice su prazne, uredi preseljeni, travnjak potresan i sve podsjeća na jedan mali grad duhova. Kao da se tamo nije nikad igrao nogomet, kao da tamo nije stvarana povijest kluba.
Stadion Kantrida je mjesto koje nije zaslužilo da ga gledamo takvog zaboravljenog od svih. Moglo se tamo u onoj atmosferi igrati još jako puno utakmica. Projekti novog zdanja su stali, radova nema na vidiku, a kada se upita nekog iz kluba kako bi se dobilo određene informacije, nastaje muk. Stječe se dojam da nitko ne zna gdje je zapelo i zašto rušenje, odnosno gradnja nisu započeli. Niti u gradu Rijeci nemaju odgovora, već lopticu prebacuju na ministarstvo, dozvole, projektanta, klub i tko zna na koga sve ne. I dok traje ta pat situacija u kojoj nitko ne zna ni približnu godinu gradnje, da ne kažemo datum, navijači su sve nervozniji jer Rujevica nije dugotrajno rješenje, ma što god netko iz “skyboxa” sa škampima u ustima rekao. Tu se skupine Europa Lige kao ni, daj bože, Lige Prvaka ne mogu igrati, a atmosfera se s Kantridom ne može ni usporediti.
HNK Rijeka svoju himnu ima već jako dugo
Također, dolazimo do nekih metoda učenja nove povijesti od strane odgovornih u klubu, pa smo dojma da je klub zabrazdio duboko u vode u kojima ne znaju baš dobro plivati. Mijenjati himnu kluba bez ikakvog dogovora s navijačima ili nekakvog “referenduma” je dosta sebičan i neprijateljski potez. Zna se dobro u što navijači najviše vjeruju i što smatraju “svetinjom”. Ime, grb, boje i himna su stvari koje znače povijest, tradiciju i označuju klub kakav jest. HNK Rijeka svoju himnu ima već jako dugo, točnije od 1975. godine i iako je stadion, odnosno većina gledatelja prihvatila šalove kao zabavnu igru prije početka utakmice, to bi se trebalo izvoditi uz pravu i jedinu himnu kluba, ili uz pjesmu koja sada trešti iz zvučnika ali bez prefiksa “himna” jer ona to nije niti će ikada biti. Bunt je potpuno opravdan, posebice kod onih koji već desetljećima pohađaju tribine Kantride. Oni ipak znaju malo više o povijesti kluba i zaslužuju malo veći respekt od same institucije zvane HNK Rijeka.
Posljednjih godina u svijetu nogometa, došlo je do modernizacije svega i svačega, pa tako i opreme nogometaša. U “poplavi” trećih, četvrtih i svečanih garnitura u kojima klubovi nastupaju, skoro pa mlađi pratioci najvažnije sporedne stvari na svijetu više ni nemaju predodžbu koje su prave istinske boje klubova. Naša Rijeka tu nije iznimka.
Iako je svaki napredak dobrodošao i nailazi na odobravanje mase navijača, trenutna situacija s bojama na dresovima naših nogometaša je krajnje zbunjujuća i sve više nailazi na otvorene prosvjede onih najvjernijih hodočasnika utakmica “bijelih sa Kantride”. Ideja o trećoj garnituri koju je predstavio naš klub još prije tri sezone je naišla na plodno tlo. Karmin podloga sa stiliziranim zlatnim dvoglavim orlom kao treća odnosno svečana varijanta je zaista zadovoljavajuće rješenje kada bi to zaista bilo samo “svečano” rješenje ili treća varijanta.
S vremenom je taj “bordo” dres zamijenio standardnu gostujuću plavu kombinaciju i priskrbio si titulu rezervne varijante. Da je to tako potvrđuju podaci kako naš klub ove sezone nije odigrao još niti jednu utakmicu u plavim dresovima koji bi trebali biti prva rezerva bijelima. Shodno tome, tepati plavo-bijelima više nema smisla. Očito su u klubu odlučili da su oni sada bordo-bijela momčad. Zanimljivo poigravanje sa slavnom povijesti najdražega kluba.
Iako se ta karmin varijanta ustalila kao gostujući dres, išlo se i na četvrtu ideju te je predstavljen i ljubičasti komplet s morčičem kao figurom koja dominira. Ako je karmin imao donekle neke veze s gradom radi povijesne zastave, ova ljubičasta boja nema dodirne točke ni s gradom, ni s klubom niti s regijom u kojoj se nalazimo. Ali kao što to obično biva, navijači su i to prihvatili, prigrlili, te razmišljali kako se radi o zaista “svečanoj” varijanti koja će se nositi na određenim revijalnim utakmicama ili drugim posebnim prilikama. Međutim, i ta ljubičasta varijanta je prestigla plavu i sada se Kup utakmice igraju isključivo u četvrtom dresu. Ili da kažemo – trećoj varijanti.
Bijela i plava!
Armada je na posljednjoj domaćoj utakmici u kalendarskoj godini upravi našega kluba dala razmišljati. Bijela i plava su zaista oduvijek bile jedine boje koje su imale mjesto na našemu dresu. Iako se ostale varijante mogu prihvatiti i poštovati, one mogu egzistirati samo i isključivo kao treća i četvrta te svečana garnitura, a nikako kao boje koje iz kola u kolo predstavljaju naš klub. Ime kluba, boje, grb i himna su svete stvari za navijače koji vole taj klub i za njega doslovno žive. Odavna i pamtivijeka, (H)NK Rijeka je diljem Lijepe naše ali i regije bila poznata po svojoj potpuno bijeloj domaćoj garnituri dresova, odnosno plavom gostujućem dresu. Svi uspjesi, slavlja, trofeji ali i tugovanja kluba i navijača uvijek su bili obavijeni istim bojama na dresovima i zastavama voljenog kluba, te se to toliko urezalo u pore grada na Rječini da je gotovo teško zamisliti bilo koji simbol grada i regije bez te dvije boje. Plava i bijela, toliko opjevane u raznoraznim stihovima, boje su koje predstavljaju naš klub i grad te jedine dvije boje koje istinski tvore HNK Rijeku.
Navijači su ti koji čine klub velikim ili malim
Postoje određeni napori ljudi unutar kluba kako bi se klub podignuo na što veću tzv. europsku razinu. Hvale vrijedni su napori i nastojanja i to je neosporno. Ali u svom tom napretku, lagano se gaze sva pravila koja su odavno postavili oni koji jedini istinski brinu o klubu kao instituciji. Navijači su ti koji čine klub velikim ili malim, ne trofeji, pobjede i stadioni. Imamo primjer maloga kluba iz glavnoga grada, koji sve svoje naslove prvaka slavi na ogromnom zdanju bez navijača. Takvi naslovi i pobjede su nebitni u odnosu na pjesmu razdraganih navijača Rijeke nakon svake utakmice svoga kluba.
Ali ako niste primijetili, i tih razdraganih je sve manje. Neki si utakmice više ne mogu priuštiti jer su postale svojevrstan luksuz, drugima se ne sviđa prekrajanje povijesti i one Rijeke koju poznajemo, a treći sjede u konobi okruženi prijateljima uz “mali ekran”, jer u toj konobi nema ograda koje ih dijele. Navijačima ne trebaju instrukcije smišljene u uredima kako i kada navijati. Navijači ovoga kluba nisu zaslužili da ih se degradira i omalovažava već da se stane iza njih i pokrije plaštom na kojem piše HNK RIJEKA.
Puno previše navijača ovoga kluba je nezadovoljno onime što neki zovu “sitnice”. To su možda sitnice ali “život znače”. Detalji upravo čine umjetničko djelo tako jedinstvenim, a u našem slučaju se čini da se sve skriva iza rečenice “gdje smo bili prije tri godine”. Pravom i istinskom zaljubljeniku u Rijeku je ova današnja Rijeka istovjetna onoj od prije tri, pet ili dvadeset godina. Naravno da postoje navijači koji Rijeku sada više vole, to je nažalost pojava i anomalija koja je česta u našemu društvu, ali postoji jako veliki broj onih koji su s ovim klubom prošli “sito i rešeto” da bi se njihovo mišljenje sada izostavljalo s popisa onih koji imaju pravo glasa.
Tribine su duboko podijeljene
Klub se počeo zatvarati sam u sebe i postaje sam sebi svrha. Komentari nisu poželjni ili se brišu, riječi navijača se cenzuriraju, a vrijede samo riječi poslušnika i kvazi dobronamjernika koji šapću rukovodećima kako bi se trebao voditi sportski klub. Kritike nisu dobrodošle već se prihvaćaju samo hvalospjevi i klanjanja. Kamo god pogledaš, na sve strane ograde, zaštitari i mrki pogledi. I figurativno ali i doslovno rečeno. Navijači se počinju osjećati sve manje dobrodošli i to je nepobitna činjenica. I prestanite se zapitkivati gdje su oni navijači sa Stuttgarta. Takvi vam nisu potrebni. Oni samo dođu i prođu te ih nikada više ne vidite. Rađe se okrenite onima koje zaista imate kraj sebe i u dobru i u zlu, na čemu vam zavidi veliki broj klubova. Jer su takvi vrjedniji od svih desetaka tisuća prolaznika. Tribine su duboko podijeljene, nažalost ne zbog travnjaka, već zbog tih “sitnica” koje vama nisu problem. Kada se počnu dijeliti besplatne ulaznice te lijepiti kartonski navijači po tribinama, tada će biti već kasno.
Klub nije poduzeće s poslovnim partnerima i konzumatorima, klub je nešto uz što vežemo svoj život. Klub je način na koji odgajamo djecu. Klub je ono što tetoviramo na grudi ili neki drugi dio tijela te sa sobom nosimo u grob. Klub je emocija i način života, a s time se ne valja poigravati. Iza kluba treba stati i boriti se za njega, za navijače koji ga prate i koji su jedno tijelo. Jer kada ti navijači postaju uteg, znaš da si negdje pogriješio. A navijači su uvijek u pravu, ma što god društvo iz “skyboxa” govorilo.
