Pogotkom riječkog veznjaka Maria Vrančića u sudačkoj nadoknadi vremena utakmice Rijeka – Dinamo spušten je zastor na ovu polusezonu Hrvatske nogometne lige
Piše: Christian Brozović
Eh, kako bi bilo lijepo da je taj pogodak bio nekakav pobjednički koji bi onda odlično popunjene tribine stadiona na Rujevici doveo do ekstaze…ali nije.
Doveo je do sarkastičnog pljeska s tribina – a nakon posljednjeg sučevog zvižduka i do salve uvreda navijača prema protagonistima u bijelom. Uvrede su parale nebo, dok je ono simbolično proplakalo nad gradom koji teče. Najveći poraz Rijeke na domaćem travnjaku u povijesti HNL-a i drugi najveći poraz općenito, treba li se tome što nadodati?!
Nije samo nebo plakalo
Nije samo nebo plakalo već i tisuće ljudi kojima su riječki bijeli na srcu i duši.
No oni zapravo plaču cijelu ovu sezonu, a moglo bi se reći i kalendarsku godinu. Jučerašnji potop nogometaša Rijeke od Dinama, nekadašnjeg rivala u borbi za naslov prvaka, je savršena zadnja scena filma koji apsolutno ide u kategoriju horora koji nije preporučljiv djeci i maloljetnicima te onima sa srčanim tegobama.
Naravno, nije nogomet najvažnija stvar na svijetu i ne bi se trebali porazi poistovjećivati sa životnim tragedijama, međutim mnogim ljudima je ta igra omiljena zabava, najdraži hobi, ispušni ventil ali i način života. I zato na srce teško padne ono što navijači Rijeke moraju gledati posljednjih nekoliko mjeseci, ali i duže.
Bez jasne vizije
Netom nakon što je prošla natjecateljska sezona završila, navijači Rijeke su se pitali može li igra ali i ambicioznost riječkog prvoligaša izgledati jadnije. Uvijek optimistični, navijači su se nadali kako će bijeli na „riječki pogon“ ući u novo poglavlje u najmanju ruku – svježi i željni dokazivanja. Međutim, već same pripreme i kašnjenje u reakcijama klupskih čelnika pri dovođenju trenera te pojačanja bile su jasni indikator da se fotoreporteri i kamermani na Rujevici neće nagledati puno nasmijanih lica i veselja. Bez jasne vizije, sa natrpanim rosterom, Rijeka je u sezonu krenula pobjedom u Šibeniku koja će dugo nakon toga ostati i jedina.
Rano ispadanje iz europe od švedskog Djurgardena uz dva poraza nagovijestili su teške trenutke koji su uslijedili. Čak deset kola za redom riječka momčad nije znala kako izgleda pobjeda – i tada je već svima bilo jasno da je u cijelom tom procesu stvaranja momčadi netko gadno zeznuo.
Treneri su se redali kao na pokretnoj traci
Treneri su se redali kao na pokretnoj traci. Od „domaćih dečki“ Dragana Tadića i Fausta Budicina nisu ostale ni fotografije kao uspomena, a već je za kormilom bio Talijan, „stručnjak za spašavanje utopljenika“, talijanska verzija Samira Toplaka.
Igra bez trke i zalaganja, bez ikakvog plana, bez automatizama i lucidnosti… Rijeka je dugo vremena izgledala kao najgora momčad lige, što je tablica i pokazivala. Posljednje mjesto ljestvice bilo je i znak da se alarmi u uredima zamjenskog stadiona moraju upaliti. Pa čak i ako kup utakmica protiv petoligaša iz Kutine nije bila dovoljan pokazatelj nemoći i jada, porazi od Slaven Belupa i Istre su već postali uteg oko vrata svima koji vode klub ali i vole klub.
„Knedle“ su se gutale dok su igrači Istre prvi puta u povijesti slavili u Rijeci. I nije to jedini negativni rekord koji je ova momčad potukla. Međutim, do tog trenutka su navijači bili strpljivi. Unatoč zadnjem mjestu na ljestvici pljeskalo se, pjevalo se, davala se bezrezervna podrška, ali svaki lonac na vatri kada tada zakipi.
Ljudima je prekipjelo gledati nonšalanciju na travnjaku
Sramota u Bijelom Brdu bila je uvertira u jučerašnju večer. Posljednjeplasirani drugoligaš je skupo plaćenim nogometašima Rijeke očitao lekciju nogometa, voljnog momenta i strasti za pobjedom i poslao ih u Rijeku pod policijskom pratnjom i to kao zaštitu od vlastitih navijača.
Ljudima je prekipjelo gledati nonšalanciju na travnjaku, kaos u organizaciji igre i apsolutnu nemoć. Počastila ih je Armada sa nekoliko sočnih psovki te su gospođe sa naplatnih postaja na Grobniku mogle svjedočiti predavanju navijača igračima o borbi za bijeli dres, za svaku loptu, za svaki metar travnjaka. Armada je reagirala preventivno kako se ne bi dogodila katastrofa. Međutim, nije bilo spasa.
Upravo zato je jučerašnji potop samo točka na „i“ cijele polusezone Rijeke. Jučerašnja utakmica u kojoj su bijeli inkasirali sedam golova, a kroz cijelu utakmicu napravili „čak“ pet prekršaja, sasvim je realno sažela i napravila presjek prvog djela natjecanja.
Svlačionica je tramvaj postaja
Ova Rijeka koju smo gledali posljednjih nekoliko mjeseci je dijelom i odraz klupske politike koja se sastoji od mantre o „borbi za vrh“ i „europe kao nagrade“, bez ikakvog plana i programa.
Svlačionica je tramvaj postaja u koju se ulazi i iz koje se izlazi na dnevnoj bazi, bez kriterija. Trenerska klupa je kao ispovjedaonica u crkvi; dođeš, pojadaš se, izmoliš se par puta i odeš. Rijeka ovakvim smjerom nema blistavu budućnost jer više nije „poželjna udavača“. Igrači više ne hrle igrati za klub s Kvarnera jer se na sva zvona zvoni kako novaca nema, kako ambicije nema i kako smo tu da se „malo zabavimo“.
Jedina svijetla točka – navijači Rijeke
Jedina svijetla točka ove propale sezone su navijači Rijeke. Iako su gledali možda nikad lošiju momčad Rijeke otkako je HNL-a, iako su iz kola u kolo gubili kosu i nokte po tribinama diljem Lijepe naše, iako su se sramotili protiv amatera iz nižih liga, stali su uspravno i bili su uz svoju Rijeku.
Velika brojka navijača na gostovanjima i jučerašnjih šest tisuća duša je dalo misliti svima u uredima Rujevice. Kada te od vlastitih navijača dijeli specijalna policija, onda znaš da nešto ne valja.
Navijači su svoj posao odradili za pet, a klub za ocjenu nedovoljan. Gospodo, izvolite na popravni ispit.
