NAJPOZNATIJI HRVATSKI ORUŽAR

“Nije sve u parama…” Legendarni Rustem Gashi vratio se na Rujevicu s Bliskog Istoka

Photo: Nel Pavletic/PIXSELL

Ni bolovanje ni godišnji odmor u skoro 40 godina! Ali, zato bi se kroz tih 15 000 radnih dana za svaki mogla izdvojiti jedna njegova lijepa riječ, jedna dobra fora za plakanje od smijeha, jedna pružena utjeha ili jedno potaknuto veselje nakon dobre utakmice.

Sve su ovo kadrovi života uz “Rijeku” omiljenog riječkog, a zasigurno najpoznatijeg hrvatskog oružara, Kosovara – Rustema Gashija koji je već nekoliko mjeseci ponovo u svome domu, na mjestu gdje je sva i najveća njegova ljubav – pod zastavom HNK Rijeka.

Ljubav za ovaj klub iskazao je ne jednom tijekom razgovora za web HNK Rijeke koji bi se mogao smatrati i nedovršenim zbog jezične barijere, ali koji to nije zbog Gashijevog neverbalnog izričaja – toplih gesti, pogleda punog radosti, skromnog držanja, ali vjerojatno baš zato velikog, bogatog srca koje kao da je dovršavalo njegove rečenice.

“Nemoguće ti je to”, ponovio nam je Gashi nekoliko puta pokušavajući dočarati sve neprepričljive pozitivne dojmove koje je sabrao u gotovo 4 desetljeća rada za riječkog prvoligaša. Rustem Gashi uz HNK Rijeka živi, radi i diše i danas baš kao i prvoga dana:

– “Rijeka” je moja najveća ljubav. Kada jednom uđeš u sport, posebno u nogomet iz njega je teško izaći. Upoznaš i vežeš se za puno ljudi, s puno ih postaneš prijatelj. U Rijeku sam s Kosova doselio sedamdesetih godina i stvarno cijelo vrijeme imam poštovanje, ljudi me i prepoznaju, plate mi kavu, zovu me. Volim “Rijeku”, šta da ti kažem, to su ti nemoguće priče, svašta sam prošao s ovim klubom i tu je moja obitelj, vedro nam priča nam ovaj Kosovar koji kao nitko drugi u klubu zna raspoloženja i “izazastorne” tajne svih generacija nogometaša od njegovog dolaska pa sve do 2018. godine.

Saudijski “Al Wehda” tražio je samo našeg Gashija za voditelja oružara
2018. je, nakon “Kek-ere” za Gashija značio bogat nastavak karijere, i to onako kako mnogi hrvatski oružari mogu samo sanjati: na poziv trenera Marija Cvitanovića koji je vodio saudijskog prvoligaša “Al Wehdu”,odgovorio je nakon dugog premišljanja i nagovaranja te je tamo proveo naredne dvije godine:

– Jooooj, to ti je bilo nemoguće, priča Gashi ne skidajući svoj široki osmjeh s lica: – Bio sam na pripremama u Sloveniji s tim klubom, pa su se i oni su tamo zaljubili u mene. Od tada me ovaj predsjednik iz Saudijske Arabije stalno zvao: Come, come Gashi!, a ja nisam htio. Neću, pa neću, a on me zove: “Dođi!”, ja kažem: “Nema šanse.” “Pa za pare”, kaže predsjednik: – Dođi, platit ću ti više, imat ćeš sve…, stalno me nagovarao da dođem, da mu trebam. Jer, znaš, ja ti igračima dođem k’o prijatelj, i mama i tata sam im, šta ćeš – vole me i ja volim njih. Na kraju sam ipak otišao.

Kako je bilo raditi u Saudijskoj Arabiji?

– Tamo sam bio šef oružarima, Pakistancima i Indijcima. Jeddah je super grad, ali bilo mi je teško, pogotovo prva tri mjeseca da je to nemoguće, a ne znaš ni jezik, hrana je drugačija, temperature stalno 32, 35, 40… stupnjeva, jako je toplo, a ako puše diže se ona prašina. Imao sam prevoditeljicu i stalno sam se družio i s igračima, i s managerima. Mogu reć’, evo, stvarno nikad nisam ostao sam. Sve sam imao, zaradio sam i puno para za jednog oružara, a šef kluba tamo mi je rekao – Gashi, dok sam ja tu za tebe će uvijek biti mjesta. E, ali nije to “Rijeka”, falila mi je zafrkancija kao tu u “Rijeci”, falio mi je ovaj klub.

Kakav ste bili kao šef?

– Dobro sam se snašao. Trebalo mi je 5 mjeseci da sve “stavim na red”, da to funkcionira, al’ ja ti ionako volim raditi više za druge nego za sebe pa mi to nije bio problem. To ti je prvoligaški klub, sezona traje od skoro cijelu godinu, bez pauze, a u te dvije godine izmijenilo se 12 trenera. S igračima sam bio odličan, podizao sam im raspoloženje, ma znaš snalazio sam se i ostavio si otvorena vrata. Volili su me, stvarno.

Onda ste se vratili u “Rijeku”?

– Prije 4 mjeseca sam opet došao natrag pa bih sada zahvalio našem predsjendiku Damiru Miškoviću, dopredsjedniku Deanu Šćulcu, direktoru Luki Ivančiću, našoj glavnoj tajnici Milici Alavanji i voditelju Škole nogometa Faustu Budicinu što sam se vratio, zahvalan sam im od srca na tome. Zvali su me i u riječku “Lokomotivu”, bio sam i u Španjolskoj i Austriji s “Pafosom”, ciparskim klubom. Zovu me iz HNS-a u reprezentaciju pa radim s U 15, 16, 17, 18…ne znam ni sam više, al’ svi me znaju, veseli su i oni kada me vide. Ipak, najviše volim “Rijeku”, ovdje sam cijeli život. Nije sve u parama, znaš..

Rusteme, kažete da Vam s 58 godina nije za velike preokrete u životu pa ipak ste, unatoč jezičnoj barijeri koja Vas prati cijeli život kao jedan oružar zbog odličnih sposobnosti koje ste iskazivali tijekom više od 30 godina, baš s 56 godina zapravo ostvarili najveći skok u karijeri. Vaše je zalaganje prepoznato tako i na Bliskom Istoku.

– Tako je. Imao sam prilike, ovu sam i iskoristio, al’ više ne bih išao iz Rijeke, majke mi. Tu ostajem. Neku paru sam zaradio, ali “Rijeka” je “Rijeka”. Radio sam kao oružar, pa sam onda pomagao u Školi nogometa, sad radim za Stadion Kantrida d.o.o. – pomažem u održavanju terena, šta god treba – ja sam tu.

40 godina učenja: “Milica je naučila sve o papirima, ja sam naučio sve o opremi i travi”
Kroz skoro 40 godina rada u nogometu, izmijenili ste mnoge šefove – trenere. Jeste li se sa svima dobro slagali?

– Nekad se malo nerviraš, to je istina. Ali, ja mislim da sam ostavio dobar dojam. Sa svima sam uvijek bio ljubazan, imam ljubav prema poslu, a za “Rijeku” mislim da je bila moja sudbina.

Što Vam je najdraže u poslu kojim se bavite?

– Najdraže su mi uvijek pobjede. Kad smo pobijedili “Stuttgart” mi je bilo najljepše slavlje. Al’ ne volim kada odlaze igrači i treneri. Družiš se s njima i sprijateljiš, godinu dvije ih zabavljaš, smiruješ ih kada im je teško, a onda ti odu. To mi je najteže, da ti pravo kažem.

Ali, ostajete im u sjećanju – klupskim hodnicima se rado prepričavaju anegdote s kojima ste razveseljavali tolike djelatnike i igrače HNK Rijeka.

– Jesam, dođe mi da plačem od smijeha kad se sjetim što smo sve radili. Jednom su me zalijepili onom trakom za stolicu, jednom sam napravio ne smijem reć’ ni šta sa stolom na kojem je bila pizza, pa zafrkancija je neka stalno. Svašta smo ti mi prošli. Jedno vrijeme je bilo teško, klub je bio bez novaca, mi bez plaće, al’ i tad smo preživjeli. Znao sam da je svima teško pa sam podizao atmosferu. Ma nemoguće ti je to bilo. A onda opet, bilo je i vrijeme kada se nismo morali snalaziti, bilo je svega, nismo kupovali ni prašak za pranje dresova, samo bismo otišli u Brodokomerc i uzeli što nam treba. Ja mislim da se danas treba puno više snalaziti, teže je s te strane. Te sponzori, troškovi, ovo, pa ono.

Jedan ste od najdugovječnijih djelatnika HNK Rijeka?

– Milica i ja smo tu najduže. Puno se toga promijenilo od tada. Kada smo počinjali znali smo jako malo. Do danas je ona naučila sve o papirima, a ja sve o travi i opremi i to radimo najbolje šta znam. Znaš, neko je najbolji u jednome, neko u drugome. A i cijeli nogomet se promijenio za to vrijeme, bitnije su postale pare od igre.

Kakvi ste s navijačima?

– Volim ih, a mislim da i oni vole mene. Poštuju me. I s “Armadom” sam dobar, pomagao sam i njima, smirivao ih kad bi bile situacije s policijom. Nikad ti ja nisam doživio neugodnost jer sam s Kosova ili jer ne znam jezik dobro, uvijek sam imao poštovanje, ma nemoguće ti je to bilo, šta da ti pričam…završio je Gashi naš intervju uz isti osmjeh s početka razgovora i novogodišnju čestitku jednostavnih riječi, kao što je i on – jednostavno jednostavan – čovjek:

– Sve najbolje u novoj godini i veliki pozdrav od Gashija!

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari
Views Views