U Božićnom specijalu Danas.hr ugostili smo Matjaža Keka, aktualnog izbornika nogometne reprezentacije Slovenije. S njim smo razgovarali skoro sat i pol vremena i gospodin Kek nam je otkrio neke stvari o sebi koje nismo dosad znali
Skoro sat i pol vremena razgovarali smo s Matjažom Kekom, trenerom, gospodinom, čovjekom koji je ostavio trag u hrvatskom nogometu, na klupi HNK Rijeka, piše Silvijo Maksan za Danas.hr.
“Dobro sam, evo, prosinac je, obaveze su samo još što se medija tiče, što se vas tiče, a sve ostalo se pomalo analizira i priprema za blagdane”, kazao nam je u uvodu Matjaž Kek i nastavio:
“Kako provodim adventske dane? Bilo je obaveza nakon kvalifikacija za Euro, ali to je uglavnom neki bliži krug prijatelja. U Mariboru sam, više – manje. Možda koji put odem na skijanje, ali nije još palo snijega. Baš nekako normalno – obitelj, prijatelji, rekreacija, neke druge stvari za koje nije bilo vremena. Znate kako je to kod mene. Veselio sam se uspjehu tri-četiri dana nakon Eura. Ne padam u strašne euforije i tragedije. Volim nogomet, ali s njim ne započinjem dan niti ga s njim završavam. Volim nogomet, ali moj krug prijatelja ne dolaze iz nogometa. To su ljudi koji se bave drugim poslom.”
Želimo u ovom razgovoru vidjeti Matjaža Keka kakvog nikad nismo vidjeli. Što radi Kek kad se ne bavi nogometom?
“Nisam neki spektakularan čovjek. Evo, danas sam išao ujutro na plac, obavio nešto privatno, otišao do roditelja, prijatelja. Vratio se kući, odradio neke vježbe, bicikl, što imam za odraditi što se tiče rekreacije. Ipak imam 60 i nešto godina. Poslije ručak, runda s prijateljima, šetnja, čitanje, malo muzika… Volim se sakriti u tom svom krugu prijatelja. Adventski je ugođaj u Mariboru. Sinoć sam se malo prošetao. Malo pogledao Dinamo, Olimpiju, neki film… Uvijek si uzmem dva-tri sata za nogomet, iskombiniram, nešto izmislim, neku vježbu, vježbe za nove u reprezentaciji.”
Opatija, Sukošan, Kvarner i Dalmacija, njegove su oaze mira, uz Maribor, naravno….
“Opatija, tih par kilometara do Rijeke je malo, ali puno. Opatijci su me prihvatili kao svog. Ljeti je mali problem te gužve, ali volim Opatiju, uvijek volim doći, dobro sam se osjećao u Opatiji, ali dio vremena isto tako, kad ga pronađem, provedem i u Dalmaciji, u Sukošanu, Dalmacija mi je isto strašno prirasla srcu. To je isto moj grad, prije 13-14 godina je bilo selo kad sam dolazio, sad se dosta toga izgradilo. Dobro se osjećam. Volim otići, kad mogu, na dva-tri dana na jednu i na drugu stranu. Dobro, znam da je to malo crno-bijeli svijet. S jedne strane Kvarner, s druge Dalmacija, ali nemam problem s tim, niti sam ikad imao.”
U subotu, 16. prosinca, očekuje nas spektakularna borilačka večer koju možete pratiti UŽIVO na VOYO platformi. U 19 sati počinje prijenos priredbe najveće regionalne borilačke organizacije – FNC 14 iz Sarajeva, a sat vremena kasnije počinje event vodeće europske MMA organizacije – KSW 89 u poljskom gradu Gliwice
Njegova kultura je na nivou…
“Strahovito poštujem ljude koji su me prihvatili i time mi puno dali. Iako sam bio trener Rijeke, strahovito poštujem svoje rivale, suparnike, klubove s kojima igram, konkurente, navijače njihove. Ako poštuješ ti druge i uvijek imaš veću šansu da drugi poštuju tebe. Ovo neko sitno dobacivanje što je tu i tamo bilo, to nije bilo neko vrijeđanje, to je čisto iz konkurentskih pobuda, nogometnih emocija, jer nogomet i je emocija, strast. Uvijek smo bili korektni, gdje god igrali – Slavonija, Istra, Dalmacija, Zagreb… Rivalstva mora biti u nogometu, iako je tanka granica od prihvatljivog do ekcesa. Nikakvih problema nigdje nisam imao. Hrvati su me prihvatili, pa je i na meni na prihvatim dio tog karaktera i kulture. Pokušavam se sporazumjeti na jeziku koji je tamo, općenito sad govorim, nekad uspijem, nekad ne, ali bitna je pozitivna i ispravna komunikacija plus poštovanje, ali evo me, još sam živ.”
Ide li Matjaž Kek u crkvu i je li vjernik?
“Ponekad idem u crkvu. Imam neki svoj odnos i volim kad je ljudima prepušteno da sami odlučuju o tome, na neki svoj način, da imaju svoj način pristupanja vjeri ili političkoj opciji. Poštujem mogućnost samostalne odluke. Takav sam i ja. Ne volim o tome puno govoriti, jer to je nešto samo moje. Izgubio bih dio nekog svog identiteta da ja o tome sad govorim, kao javna osoba, na veliko i široko. Znam otići u crkvu, naročito u ovo vrijeme, znam otići u crkvu i prije utakmice. Sjećam se, bili smo jednom smješteni u Osijeku, a u blizini je bila jedna crkva, katedrala. Bio sam oduševljen. Komuniciram i sa ljudima, ma baš me briga kakvo je opredjeljenje tih ljudi. Znam se ponašati onako kako se ponašaju ljudi iz tog mjesta, kraja, gdje sam u tom trenutku.”
“Vjera mi daje vjeru u to što radim. Ponekad se nađem na biciklu, u šetnji, za vrijeme slušanja muzike. Zavirim u crkvu, približim se tome. Ali, to su stvari o kojim ne volim govoriti. Bio sam i u Saudijskoj Arabiji, pa sam se približio, pokušao shvatiti i tu kulturu. Pokušavam gledati i pristupati malo šireg aspekta. Poštujem i vjernike i nevjernike, samo mi je važno da su dobri u srcu. Onda imaju moju veliku naklonost.”
“Ne bi trebalo više odgađati utakmice u HNL-u, jer sad, kao što ste rekli, mi nemamo konkretnu sliku u hrvatskom nogometu. Slika u hrvatskom nogometu je trenutno, slažem se s vama, malo iskrivljena. Iako, ja bih uvijek volio biti prvi, pa neka i ima dvije utakmice više u odnosu na pratitelja, jer oni moraju još osvojiti te bodove koje sam ja već osvojio. Derbi je uvijek derbi. Uz Rijeku, Dinamo i Hajduk su kandidati za naslov prvaka. Derbi nekad zna donijeti strašno samopouzdanje, a ne samo tri boda. Dinamo je prošao puno turbulencija, ali ima osjećaj da se polako stvari slažu, da sjedaju na svoje mjesto, ono uobičajeno. Jakirović je, na kraju krajeva, nakon prelaska iz Rijeke u Dinamo prošlog ljeta, težak posao, što je bilo strahovito medijski popraćeno, ipak uspio zaredati dobre rezultate. Dinamo je prezimio u Europi što je bitno, bez obzira što se radi o Konferencijskoj ligi koja je ipak Europa i donosi nešto, kao takva ima neku težinu. Jer, neki podcjenjuju tu ligu, iako se nešto i zaradi.”
Što očekivati sutra u derbiju?
“Serija Hajduka, kojoj je došao kraj u Kranjčevićevoj, je znak za one bolje poznavatelje nogometa i pratitelje ove divne igre, da Hajduk ima jednu veliku želju završiti pozitivno ovaj dio sezone, pa na proljeće neka se vidi gdje je priča i kako izgleda. I vijest da će s e graditi novi Maksimir daje posebnu težinu. Za mene favorita nema, znao je Hajduk odlično odigrati na Maksimiru. Njima možda čak više leži igrati na Maksimiru, ali Dinamo se razmahao, a ja sam uvijek rekao, govorio – kad se Dinamo malo posloži na terenu, da će to biti ekipa koja normalno pretendira za vrh. Želim da bude dobar derbi, spektakularan ambijent i to bi bio krasan završetak ovog dijela sezone. Ali, nemojte zaboraviti Rijeku. Rijeka igra dobro i konkurent je za naslov”.
Ostavio je Kek veliki trag u hrvatskom nogometu kao trener HNK Rijeka…
“Izuzetno sm sretan i bila mi je velika čast i privilegij što sam bio dio razvoja Rijeke od 2013. – 2018. Zajedno smo napravili jako dobar posao i tadašnja Rijeka nije bila samo Matjaž Kek, nego je bilo uz mene sjajnih igrača, odličnih osoba, karaktera, bilo je i neprospavanih noći i teških perioda, ali imali smo izuzetnu atmosferu. I na Kantrii i na Rujevici, Armada je razvijala nevjerojatnu energiju, a mi dobre mlade igrače u financijskoj stabilnosti kluba, sigurnosti u klubu. HNK Rijeka je stabilna, a mene je hrvatski nogomet zadužio. To poštujem i tako se ponašam. Prihvatio sam to rivalstvo na relaciji Rijeka – Hajduk – Dinamo. S Hrvatskom sam igrao par puta i uvijek je tu bilo velikog poštovanja. Ako te je netko prihvatio, ponudio ti ruku, poštuj to, budi normalan, pozitivan, daj ti i njemu ruku.”
Ispričao nam je kako je to nekad izgledalo u Rijeci, kad klub nije bio na ovako visokoj razini kao danas…
“2013., kad sam došao u HNK Rijeka, uvjeti su bili katastrofalni. Trenirali smo na Kantridi iza gola, u 9 ujutro nisi znao gdje ćeš u 11 trenirati. Pa smo malo trenirali u Kostreni, pa Lučki radnik, pa negdje drugdje. Ali, radili smo puno jer smo znali da je to bio jedini izlaz iz tog. Taj Stuttgart je bio nenormalna energija koja je sve zahvatila, od kluba do navijača. S tim je počela ideja Rujevice. Sad su uvjeti fenomenalni. Problem slovenskog i hrvatskog nogometa je ista – infrastruktura. Jer, ako nemaš gdje adekvatno trenirati, pa kako ti uopće od igrača možeš tražiti da on igra kao Man City i Barcelona?! Struktura koja je izgrađena u Rijeci je veliki plus za klub.”
Otkrio nam je Kek i neke pikanterije….
“Ponekad smo se znali gadno zakačiti s vodećim ljudima u klubu, prodati igrača odmah ili sačekati još koju utakmicu, ali rekao sam, ljudi koji su bili odgovorni za to, a ja nisam, to su uvijek radili drugi ljudi i uvijek su pronašli dobre igrače, napravili dobar posao. To su uvijek bili igrači koji se žele vratiti u karijeri, koji su gladni nogometa, dokazivanja, uspjeha, kojima je to prilika. Ponekad treba biti pragmatičan. Kad prihvatiš tu ideju, onda ti je čitav posao bliži. Dobro smo to sve radili. Cifre koje smo dobivali za igrače su rasle. Pratio sam razvoj jednog Andreja Kramarića, pa to je bilo baš divota, divota je bilo raditi s takvim igračima. Mogao bih vam sad nabrojati sigurno 30-40 igrača koji su se razvili, s kojima mi je bio užitak raditi. Bilo je igrača koji su bili nezadovoljni, koji se nisu uspjeli probiti, koje možda trener nije vidio. A trener je tada bio Matjaž Kek.”
U jednom je dahu nastavio…
“Ali, to se događa. Ne možeš uvijek pogoditi s igračima. Nisam ja najpametniji i ne vidim sve. Čovjek sam i griješim, ali kad si samokritičan, objektivan, nije ti teško to priznati. Eto, bio je tu Oršić i meni je bilo jako drago, kao pola Hrvatske, kad je on uspio zaobići sve probleme koje je imao. Vratio se iz daleke Koreje u hrvatski nogomet i napravio takvu jednu karijeru. To je jedna od tih stvari.”
Je li Matjaž Kek strog trener i je li ga karakter koštao dobrih stvari u životu i karijeri?
“U svom karakteru ništa ne bih mijenjao, ni 1%. Jesam li strog? Gledajte, ako želiš neku disciplinu, hijerarhiju, onda si uvijek strog. Ti samo želiš red. Jer, svakog 15. u mjesecu kad su išli u banku, kad su dobivali premije, nagrade, onda trener nije bio strog. Bilo je dobro uzeti bodove, igrati dobro, biti u Europskoj ligi, osvojiti prvensvo i tako to. Promijenio sam se kao trener, a to mi govore ljudi oko mene. S godinama gledaš na neke stvari drugačije. Igrači su u dobroj komunikaciji samnom i sigurno da ja, evolucijski, nisam isti kao prije 10 godina. Ponekad je moj gard, karakter, zahtjevali su sve to skupa. Vrlo lako se na našim prostorima se poleti. Vrlo lako se misli da netko može iskočiti iz sistema. Na ovim prostorima vrlo teško pronađeš pojedinca o kojem sve ovisi. Moraš imati kvalitetne pojedince, ali može nastati problem ako se ne poštuje komunikacija, hijerarhija, disciplina.”
Nastavio je priču….
“Kad sam osjetio da Rijeci ne mogu dati ono što Rijeka zaslužuje, što klub zaslužuje i mora imati, pozvao sam predsjednika i rekao – ‘Damire, ovo više ne ide. Mislim da više nisam ja taj.’ – Ostali smo veliki prijatelji. Ali, red se mora znati, mora se znati tko je za što odgovoran – tu niti dan danas ne odstupam, nema tu kod mene ni danas odstupanja. No, sigurno da bih sad s ovim godinama, s ovom pameću i iskustvom, nekim stvarima prije pristupio drugačije. Komunikacija i sa tim 23. i 24. igračem u momčadi, bi bila drugačija.”
Kad mu je u Rijeci bilo najteže?
“Kad mi je u Rijeci bilo najteže? Bilo je par utakmica kad sam se stvarno pitao – kolika je moja odgovornost, kolika je moja krivica, ima li smisla raditi dalje? To su bili porazi od Aberdeena, 3-0 na Kantridi, ispadanje od norveškog Sarpsborga… To su bili teški trenuci, iako je bilo više pobjeda od poraza, ja sam vam svaki poraz doživljavao kao traumu. Uvijek prevlada ono dobro, ali taj Aberdeen i Sarpsborg su mi ostali u sjećanju. Mislim da je tada kad smo ispali od Sarpsborga, mislim da je tada moja neka trenerska krivulja na klupi HNK Rijeka ići u silaznu putanju, tada se počelo gubiti povjerenje. Nije bilo lako, ali imao sam oko sebe krasne ljude, prihvatili su me kao svog i ja to cijenim.”
Onda nam je Kek otkrio i sljedeće:
“Nakon poraza u Gorici, a Rijeka tada nije smjela izgubiti, neki se igrači nisu dobro ponašali i to sve skupa, sam si rekao – ‘nije to Matjaž više dovoljno što daješ Rijeci. Igrači ti više ne vjeruju, moraš biti korektan zbog ljudi koji su bili korektni prema tebi. Rekao sam hvala, doviđenja, to je bilo to od mene i od danas imate najvećeg navijača kluba. Nisam takav da ostajem zbog jedne ili dvije plaće. U jednoj minuti smo se sve dogovorili. Pamte se lijepi trenuci u Rijeci, ali bilo je neprospavanih noći i teških trenutaka”.
Nije pokazivao emociju kad je odlazio, iako mu je bilo jako teško…
“Nisam pokazivao emociju pri odlasku, bio sam hladan jer sam takav. Rijetko kad ih pokazujem, iako su me uhvatile kamere pri slavlju sad. I kad smo osvojili duplu krunu. Kad si javna osoba, morš paziti na neke stvari, na ponašanje, ali budite sigurni, znaju tu ljudi oko mene, Matjaž Kek se zna dobro proveseliti kad se treba veseliti. Trener si, izbornik, ljudi i igrači te gledaju, moraš biti na nivou, paziti na ponašanje, biti uzor”.
Nije jednom stao iza svojih igrača i podigao glas…
“Najmanje što svaki trener mora napraviti je stati iza svojih igrača, kad misliš da neke stvari nisu u redu. Kad sam tek došao u HNL, dosta puta sam bio isključen. Tri -četiri puta. Znam da me Zebec znao isključiti, ma samo kako sam mu i prišao na dva metra. Normalno da onda počneš i malo razmišljati. Zašto bi ja ikome dao moć da upravljaju mnome, te sam malo sve to skupa promijenio. Neke stvari na terenu prvotno vidiš drugačije nego kad mirno sjedneš nakon i pogledaš snimku. Iza svake svoje reakcije stojim i danas. Ali, prihvaćam i svoj dio odgovornosti. Stat iza igrača je jedna stvar koja je u nekim trenucima logična, kao što je logično u nekim trenucima i pokazati prstom u nekog igrača. Ako to zaslužuje. U svijetu nogometa ima puno majstora, dobrih trenera, to kako Mourinho to radi, kako okrene situacije, to je majstorstvo, umijeće… Ali, bilo je i povišenih tonova nekad u svlačionici, kabini, prema van smo dobro sve sakrili. I sad u reprezentaciji zna biti veselo, ali s godinama dobivaš neka nova znanja, iskustva u komunkaciji s igračima. Danas su igrači takvi kakvi jesu, drugačije je to nego prije deset godina”.
Kad je došao u HNL, imao je svoj proces prilagodbe…
“Dobio sam i ja po ušima u hrvatskom nogometu, naročito u prvih dvije-tri godine. Za svaki krivi pogled su me znali izbacivati, ali više-manje su bili u pravu. Jer, moja reakcija, riječi su bile neprimjerne. Ali, uvijek pružim ruku. Ne povlačim repove, nemam problem se izviniti. Nekad moraš i zagalamiti, ali treba znati koliko i kada, moraš znati i priznati pogešku”.
Jesu li danas igrači veće mimozice nego prije?
“Prije je odnos na relaciji trener – igrač bio nešto sasvim drugo. Bilo je trenera koji su bili Atila – bič Božji. Nisi im smio pristupiti, ali danas je komunikacija, ponašanje drugačije. Jedni druge punimo energijom, svijet u kojem živimo je drugačiji. Brzo od zvijezde postaneš netko koga otpisuju, izbrisanog, otpisanog… Danas igrači bolje prolaze u nogometu ako imaju u glavi nešto. Najveći igrači na svijetu ulažu stalno u sebe, na privatnom nivou i sportskom. Izuzetno poštujem sve sportaše i sportašice koji svojim normalnim ponašanjem i radom uspiju.”
Promijenilo se vrijeme…
“Kad čovjeka prihvate mase, puno se puta gubi realnost i objektivnost. Evoluirali su i igrači i mediji, nekad je bio samo Ivo Tomić, Edo Pezzi, Dnevnik i kraj priče. Danas je to drugalije, postoje društvene mreže. Moramo shvatiti da se moramo ponašati drugačije. Kvaliteta mora biti u službi kluba. Ako neki igrač pokaže poštovanje prema meni, pa ja ću ga 3 puta više poštivati.”
Prisjetio se nekih bitnih detalja…
“Imam sreću i privilegij što radim što volim, a još sam i dobro plaćen za rad u fenomenu zvanom nogomet, ali nikad ništa sam nisam napravio. U nogometu danas nema one man band. Za mene je rad sve, majka svega. Strašno mi se sviđao kao trener Tomislav Ivić, Marković… To su sve treneri za koje su govorili nisu to laki tipovi, ali imali su gard i karakter. Kostelići su uspjeli zato što su radili. Imali su talent, ali su ga oplemenili radom. Oni bogom danim talentom su ponekad pokušavali znati ići linijom manjeg otpora, zaobilaziti. Treba treneru malo inata, provokacije, da zna isprovocirati pozitivno nekog”, priča nam Kek i naglašava:
“Neću odstupati nikad od svojih principa, makar mi suradnici govore – šefe, puno ste mekši postali. Bilo je trenutaka u mojoj karijeri kad su neki pojedini igrači imali svoj pogled pa to tako i prezentirali u javnosti. Bilo je povišenih tonova, trenutaka nakon utakmice gdje sam ja vruće glave prežestoko reagirao, pa dobio odgovor. Volim kad netko kaže ono što misli, ali argumentirano i s nekom činjenicom. Poslije utakmice si vruće glave, kažeš nešto u afektu zbog čega ti je vrlo brzo žao. Svi smo ljudi od krvi i mesa, ali bitno je i nakon te jedne situacije pronaći komunikaciju, način. Bio je jedan igrač u Rijeci za kojeg mi je i dan danas žao, ali jednostavno, htio se dići iznad ekipe i u tom trenutku sam mislio da to nije dobro. Potvrdilo se to da smo i bez njega napravili neke rezultate. To je bio jedan igrač kojeg sam ja obožavao, ali ponekad to znaju biti teške stvari koje te emotivno jako iscrpe. Nekad može neki konflikt na relaciji trener – igrač biti težak, nekad on može pokazati i autoritet. Uvijek igrača možeš kazniti, potjerati, staviti na tribine, govoriti predsjedniku da on nije taj, da ga se proda… Ponekad sam i ja znao tako reagirati, danas mi je žao zbog toga, zbog nekih stvari i sigurno puno stvari ne bih napravio. Puno sam igrača razočarao, jer ne donosiš uvijek prave odluke. Ali, treba biti velik i priznati greške. O nekim sam javno govorio. I dan danas mi je svlačionica svetinja”.
Otkrio nam je tko je taj igrač za kojim i danas pati…
“Taj igrač kojeg sam spomenuo, da mi je zbog njega posebno žao, je Anas Sharbini. Nije to neka velika tajna. Strahovito mi je teško bilo kad Anas Sharbini više nije bio dio ekipe. Poslije smo se čuli, imali kontakt. S jedne strane je to bio igrač kojeg sam obožavao na terenu, ali preko nekih stvari se nije dalo prijeći. Naši putevi su se razišli. To je ono nešto uvijek, kad vidim ime, kad pročitam – Anas Sharbini – uvijek me… Malo mi je krivo. Tako se dogodilo. Ne možeš uvijek kao trener, izbornik, izaći neokrznut. Emotivno, ako si takav, a ja sam takav. Onda trpiš, onda ti je teško, jer pokazivati emocije u sportu nije najpametnije. Mislim da imam dobru komunikaciju s igračima, ali svjestan sam puno pogrešaka koje sam napravio. Svjestan sam toga, nosim u sebi grižnu savjesti. Ali, i dan danas mislim da je u onom trenutku za klub to bilo najbolje”, piše Silvio Maksan za Danas.hr.
Što je još Matjaž Kek rekao, o čemu je sve pričao, kakve je tajne otkrio, pogledajte u video prilogu ispod naslova ovog teksta!
