Kaos u kampu Vučjak – zarazne bolesti i ulazak s maskama: ‘Ako se želim okupati, moram ići u grmlje’

”Velik je problem što nije bilo vode, hrane, vreća za spavanje. Hrvatska je problem. Bosna je problem, veliki problem”, upozorava Shaedraza iz Kašmira, a Usmanli iz Pakistana dodaje: ”Ako se želim okupati, moram ići u grmlje jer nemamo vode”.

Prije ulaska u kamp savjetovali su nam da ne ulazimo bez zaštitnih maski i dezinfekcijskih sredstava. Naime, u kampu je velika fluktuacija ljudi pa stoga ne iznenađuju i brojne zarazne bolesti koje ovdje vladaju. Ima svega, od svraba do tuberkuloze, između ostalog i šuge te pojedinačnih slučajeva hepatitisa, doznali smo od Dževada Livakovića, ravnatelja Uprave Civilne zaštite.

Situaciju donekle spašava Crveni križ Unsko – sanskog kantona koji dijeli hranu. U kampu smo zatekli oko 800 migranta, ali taj se broj mijenja iz sata u sat, napominje Selam Midžić iz Crvenog križa u Bihaću: ”Mi ih prihvaćamo. Nikad ne znamo koji će broj danas biti na Vučjaku danas, a koji sutra tako da je konstantna neka napetost oko broja obroka i svega onoga što ide uz kamp”.

Unatoč nehumanim uvjetima života, kamp ima unutarnju hijerarhiju odnosno vođu među migrantima. No, do njega je novinarima nemoguće doći jer nitko ne smije otkriti o kome se radi.Za one koji imaju novca tu je jedan od takozvanih restorana gdje sami pripravljaju hranu koju prodaju. Obrok košta oko 12 kuna. Prodavati ne može bilo tko, već samo oni koji imaju odobrenje vođe. Kanistar vode od pet litara u 10 kilometara udaljenom Bihaću košta pet kuna, a u kampu 13 kuna. Cigarete su u gradu 20 kuna, a ovdje 32 kune.

Barus iz Afganistana nabavio je agregat i ostalima puni mobitele, ali punjenje nije besplatno, kaže: ”Kad je mobitel pun, date mi jednu marku i ja vam vratim mobitel”.

Stanovnici Vučjaka većinom su migranti iz Pakistana, Afganistana, Iraka i Sirije, a ti izbjegli ljudi objašnjavaju zašto su morali otići pa tako Jonas iz Pakistana upozorava: ”U Pakistanu je problem nasilje. Zatim, naš vođa Alibaba je problem. Želimo u Europu jer su ovdje dobri ljudi”.

”Mi smo siromašni. Kod kuće nismo imali ništa. Zato želim otići zaraditi nešto novca kako bih mogao poslati obitelji”, objašnjava Usmanli iz Pakistana.

Svakodnevno preko planine pokušavaju ilegalno doći u Hrvatsku. Jonas je pokušao već sedam puta prijeći granicu, ali su ga vratili natrag.

Granica se prelazi u organiziranim skupinama. Jedna skupina je tzv. zec, odnosno mamac koji odvlači pozornost policiji kako bi ostale grupe prešle u Hrvatsku. U kampu smo pronašli i priručnik s detaljnim uputama: kako prijeći zid,  bodljikavu žicu, sakriti se od drona ili policije. Posebno je opisano kako se orijentirati pomoću crkve ili džamije. Priručnik za migrante napravio je umjetnik Mladen Miljanović, a izdala ga je gradska galerija Bihać.

”Ovdje iz Bihaća je lakše prijeći u Hrvatsku. Kod Kladuše je teže prijeći zbog policije”, objašnjava Jonas.

Gradske vlasti u Bihaću odlučile su prestati financirati opskrbu pitkom vodom i odvoz smeća. Da stvari ne izmaknu kontroli, to će do kraja godine preuzeti Civilna zaštita Unsko sanskog kantona. Inače, Europska unija je od prošle godine osigurala 34 milijuna eura za pomoć BiH za migrantsku krizu. No, oko Bihaća nitko ne zna gdje se i kako taj novac troši.

”Od službenih institucija BiH kamp nije do sada dobio niti jednu konvertibilnu marku. Već dvije godine koliko se mi borimo s ovim problemom nema adekvatne reakcije državnih institucija”, kaže Edin Morankić, savjetnik gradonačelnika Bihaća.

”Istočna granica je propusna kao da ne postoji granična policija. Svakodnevno ulaze organizirano migranti. Svi završavaju preko željezničke linije Talgovo, Tuzla prema Bihaću”, opisuje Agan Bunić, predsjedavajući Skupštine Unsko sanskog kantona.

A u centru Bihaća dućani s jeftinom robom glavno su okupljalište pa je u samom središtu grada otvoren Pakistan market, a Jeja Mijić kaže da je ime takvo tako da prije uđu oni koji misle da je to njihovo i napominje da se tu oblače samo migranti: ”Meni još nitko od Bišćana nije bio”.

Kupuju i vreće za spavanje, odjeću i obuću, a Mijić kaže da imaju novca i da kod nje nije skupo, ruksak primjerice dođe 30 konvertibilnih maraka.

Na periferiji Bihaća nalazi se kamp Bira. Ondje su stvari pod kontrolom jer je pod ingerencijom međunarodne organizacije za migracije. Imaju liječnike, školu za djecu, ali i sportske sadržaje.

Kapacitet tog kampa je oko 1500 ljudi i isto toliko ih se ovdje sada nalazi. Međutim, u kamp ne mogu pristupiti svi. Dozvolu za ulazak imaju obitelji s djecom i ranjive skupine poput djece bez pratnje ili starih i nemoćnih.

”’Priljev samaca koje mi ne primamo je ogroman i pritisak na ulazu je velik i sve veći svaki dan”, upozorava Amira Hadžimehmedović, upraviteljica kampa.

Svi kampovi na području grada od 15. studenog bit će zatvoreni jer ih vlasti žele izmjestiti iz urbanog područja. Do tog datuma nema niti mjesec dana, a niti jedna alternativna lokacija još nije pronađena jer ostali gradovi ili kantoni ne žele niti čuti za mogućnost da se jedan takav kamp otvori na njihovom području.

Vijesti.hr