U solidarnosti bi valjalo ustrajati i kad su u pitanju druga bolesna djeca i ne samo djeca
Preko 26 milijuna kuna u samo nekoliko dana skupili su građani i građanke Hrvatske da bi dvogodišnjoj djevojčici dali najbolje moguće izglede u borbi za život. Mala Mila sada može u Ameriku, u bolnicu koja je na njezinu šansu u toj borbi stavila tržišnu cijenu od 2,8 milijuna dolara, s plaćanjem unaprijed, bez mogućnosti otplate na rate. Otac dvogodišnjakinje je ispričao da je doslovno pao u nesvijest kad je čuo cijenu liječenja. Stjerani u bezizlaznu situaciju, roditelji su se obratili za pomoć znanima i neznanima i dogodilo se čudo. Jedno u nizu potrebnih čuda. Kao u stihu stare pjesme Zabranjenog pušenja, “nitko od nas nije rekao ne”. Rezultat je zaista impresivan.
Koliko god nas veselila vijest objavljena prije par sati, vijest da je solidarna akcija uspjela, savršeno smo svjesni da je u pitanju bio najlakši i najbezbolniji dio Miline borbe. Sad ostaje onaj teži dio, u kojem očekujemo i nadamo se još jednoj pobjedi, kudikamo važnijoj od ove. Očekujemo, vjerujemo, nadamo se da će Mila ozdraviti i kako tko umije i voli: držat ćemo palčeve, biti ponekad s njom u mislima, moliti bogove… Sad je sve u rukama sudbine, slučaja, američkih liječnika i liječnica… Kad je ova solidarna akcija u pitanju, kao društvo smo napravili svoje i imamo na što biti ponosni.
Mila je pomogla nama
Međutim, ovdje treba napomenuti još jednu važnu stvar i ne treba je gubiti iz vida. Koliko god smo mi pomogli maloj Mili i koliko god joj pomažemo, toliko je i ona pomogla i pomaže nama kao društvu, kao zajednici. Ovo društvo, ova zajednica umorna je i preumorna od loših vijesti, od opće grabeži i sebeljublja. Umorni smo od laži, manipulacija, prevara i sveprisutne gramzivosti. Jednako kako je Mili trebala naša pomoć, tako je i nama trebao uspjeh u ovoj solidarnoj akciji, da sebi dokažemo da još uvijek nismo potpuni robovi ništavila, da pokažemo i sebi i mraku koji nas okružuje da nam slobodna ruka tržišta još uvijek nije uspjela slomiti kičmu. Svaka akcija u kojoj smo skupljali novac da bi netko živio pomogla nam je najmanje u onoj mjeri u kojoj smo mi pomogli tom nekom.
I otuda danas izvire barem dio naše sreće jer je prvo u nizu potrebnih čuda ovjereno našom spremnošću da ne ostavimo bližnje na cjedilu, da im pomognemo da ne ustuknu na prvom koraku pred svijetom koji je svemu pa i borbi dvogodišnjakinje za život zalijepio tržišnu cijenu na čelo, s plaćanjem unaprijed, bez mogućnosti otplate na rate.
Zajedništvo u svim borbama
Mila ide u Ameriku praćena našim dobrim željama, a mi ostajemo kod kuće, oči u oči sa svakodnevicom koja ne nudi često prilike za zadovoljstvo kakvo osjećamo nakon što smo čuli za zajednički uspjeh. Kamo sreće i pameti da naše oči i uši ostanu otvorene za druge ljude u potrebi. Jedan od naših najvećih živućih znanstvenika, doktor Ivan Đikić, povodom akcije za Milu rekao je:
“Svi na svijetu čija djeca imaju tu vrlo rijetku, kritičnu i vrlo opasnu bolest, poslali bi djecu u tu bolnicu, da im se ponudi šansa za život. I zato obitelj Rončević i njihov angažman treba shvatiti, ali u isto vrijeme trebamo poslati poruku da bi se ovako trebali boriti u našem zdravstvenom sustavu Hrvatske za svu djecu koja bi trebala imati šansu da dobiju najbolju moguću njegu.”
Da, bio bi to logičan korak dalje nakon ovakvog uspjeha društva. U solidarnosti bi valjalo ustrajati i kad su u pitanju druga bolesna djeca i ne samo djeca. Ne mislimo pritom na skupljanje novca za svako bolesno dijete i svakog bolesnog čovjeka, jer to nije moguće, nego na buđenje svijesti da ničije zdravlje ne može i ne smije biti roba. Solidarnost kakvu smo pokazali kad su u pitanju bile Miline šanse u borbi za život valjalo bi pokazati i kad je u pitanju naš odnos prema zdravstvenom sustavu u Hrvatskoj.
Da smo potpuno uspjeli, moći ćemo reći u onom trenutku kad nezamislivi postanu prosvjedi poput onih kojima smo tražili da se bolesnoj djeci omoguće skupi lijekovi. Uspjeh će biti ovjeren onog dana kad vladajući političari pod pritiskom javnosti shvate da nije smiju ni pomisliti da će proći nekažnjeno jer se igraju tuđim životima zbog uštede od nekoliko milijuna, od nekoliko desetaka milijuna pa i od nekoliko stotina milijuna kuna. Jasno, mnogi će reći da je to nedostižan cilj, ali i uspjeh akcije koju smo poduzeli za Milu u početku se činio nedostižnim. Bolnice moraju biti potvorene za sve, lijekovi moraju biti dostupni svima, bez obzira koliko koštali. Za to se treba založiti, a uštede se mogu naći i na drugim mjestima.
Na koncu, sretno Mila i vrati nam se djevojčice, živa i zdrava. Ovo društvo ti duguje zahvalu, jer već si ga učinila boljim.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala.
Ladislav Tomičić/Vijesti.hr
Foto: PIXSELL, arhiva, Vijesti.hr
