Liječnici su rekli kako je njegov slučaj za medicinske knjige jer je pravo čudo da je preživio
„Nikad u životu nisam zapalio cigaretu, dva do tri puta tjedno sam igrao nogomet, hranio sam se zdravo… Nisam mogao vjerovati da mi se ovakvo nešto može dogoditi,“ započinje svoju ispovijest Dubrovčanin Pero Matana (44) kojemu je život visio o koncu zbog COVIDA-19.
Završio je u dubrovačkoj bolnici, a potom i u Zagrebu gdje su mu se liječnici borili za život. Pero je zbog koronavirusa dobio kritičnu upalu pluća zbog čega je danima bio na ECMO aparatu koji je disao umjesto njega te na respiratoru… Doveden je u stanje kome, prebrodio je i sepsu, zatajili su mu bubrezi… Vjerojatnost kako će se oporaviti s danima provedenima na aparatima je bila sve manja, no on se ipak probudio iz tog stanja i krenuo je postepeni oporavak koji još uvijek traje, piše Dubrovački dnevnik s kojim je podijelio svoju priču.
„Kad sam čuo rezultate koji su pokazali kako sam pozitivan na COVID-19, vjerovao sam kako ću proći ‘lišo’. Očekivao sam nisku temperaturu, blage simptome i kako ću to odraditi bez većih problema. No, nakon 10-ak dana sam završio na kisiku, potom na respiratoru, a onda i na ECMO uređaju, dakle na ‘umjetnim plućima’. Doveden sam u stanje kome, prebrodio sam sepsu, zatajili su mi bubrezi…“, prisjeća se Pero kojemu je infekcija COVID-19 potvrđena sredinom ožujka, prenose Vijesti.hr.
Na početku je imao simptome slične gripi u smislu visoke temperature i opće slabosti, a nakon gotovo tjedan dana su se oni dodatno pogoršali.
„Moja supruga Antonia je kontaktirala doktora telefonskim pozivom koji je kazao kako je čudno da sam tako loše jer su mi nalazi prije tri dana bili u redu. Taj primjer pokazuje koliko taj virus može biti nepredvidiv. Sutradan sam se probudio tijekom noći i nedostajalo mi je zraka. Tada sam prebačen na odjel intenzivne njege, ne sjećam se točno koliko sam bio tamo… Bio sam na respiratoru, a potom sam završio u Klinici Fran Mihaljević u Zagrebu u stanju kome gdje sam bio priključen na ECMO uređaj,“ govori Pero.
Očekivano, perioda koji je proveo u Zagrebu se ne sjeća uopće, osim onih dana kad su ga budili iz kome. Kaže, sjeća se jedino da mu je bilo jako vruće i da je stalno bio žedan, nije mogao pokazati kako se tako osjeća, a kako su mu otkazivali bubrezi, mogao je piti samo vrlo male količine vode.
“Staklena pluća”
No, jasno se tog perioda sjeća njegova supruga Antonia koja mu je tada bila, a to je i danas, najveća podrška. Sjeća se ona jasno svih datuma, borbe, njegovih stanja koji su joj se itekako urezali u pamćenje.
„Njegova pluća su bila potpuno ‘staklena’. Dakle, ništa se na RTG-u nije vidjelo, to je bila potpuno bijela slika. U bolnici su se svi zaledili, kazali su nam kako litre kisika ulaze u njegovo tijelo, a izlaze tek mililitri što znači da nije mogao izdisati. Liječnici iz Dubrovnika brzo su reagirali i odmah su zvali Zagreb te su tražili da ga se spoji na ECMO uređaj, no i za to je trebalo ispuniti parametre koje on jest ispunio. No, mnogi nisu…,“ govori Antonia.
Kad je spojen na uređaj, Matanu su do Zagreba vozila kola hitne pomoći, kako ECMO aparat ne smije u helikopter. Na tom je aparatu bio u periodu od 29. ožujka do 15. travnja, a baš kao i svaki agresivniji tretman, tako i on s vremenom izaziva teže nuspojave. U ovom slučaju su to bile respiratorne bakterije i sepsa, no ECMO uređaj je Matani bio jedini izbor koji mu je ostao da bi mogao i dalje disati.
Antonia spominje i pozive u 14:00 sati, kad se moglo razgovarati s liječnicima u Zagrebu koji bi onda obitelj izvijestili o Perinom stanju. Kaže kako i pacijenti, ali i obitelji prolaze teške trenutke, pa i zbog toga što se ne mogu vidjeti, a što je svakako izazov i za same liječnike koji potom moraju tješiti obitelji.
„U bolesti se uzdamo u liječnike i znanost. Pa zamislite kakva je to situacija bila kad nam je jedna doktorica rekla – on je kritično, na litici je, molite! Zamislite kad vam liječnik kaže da se molite, a i vi i on znate da za tu bolest ne postoji lijek,“ govori prisjećajući se tog teškog i emotivno jako bolnog perioda.
„Medicina još uvijek nema lijeka za ovo, postoji cjepivo kao preventiva, ali lijeka nema. Kad bismo zvali, kazali bi nam da su napravili sve što mogu i da sad treba vidjeti što će biti s Perom. Kazali su da je kritično, ali stabilno, a jednom su rekli da je ‘na litici’. Njima, a i nama je sve to bilo zastrašujuće. Liječnici su radili sve što je u njihovoj moći da bi ga održali na životu… I uspjeli su. No, mnogi su preminuli, a nisu to sve bili stariji i bolesni ljudi. Bilo je tu ljudi koji su dob mog muža, bilo je i mlađih…,“ kaže Antonia.
No, Pero Matana uspješno je dobio svoju bitku s COVIDOM-19, premda je bila izuzetno teška i iscrpljujuća.
„Izgubio sam više od 30 kila i zbog ležanja sam dobio distrofiju mišića. Kad sam u Zagrebu donekle došao k’ sebi, morao sam raditi vježbe kako bih pokrenuo mišiće. Fizioterapeut me pitao znam li gdje sam. Odgovorio sam da ne znam, na što je on kazao da sam u bolnici dr. Fran Mihaljević. Sutradan me opet pitao znam li gdje sam, ali se nisam mogao sjetiti. Pitao sam ga jesam li možda u Splitu. ‘U Zagrebu si, pa jučer sam ti rekao,’ odgovorio mi je. Znači, bio sam potpuno dezorijentiran,“ prisjeća se Pero.
No, sjeća se dobro crteža koji su mu slala njegova djeca; Karmen (16), Jakov (11) i Petra (6), a koji su bili zalijepljeni na staklo njegove sobe u ‘Fran Mihaljeviću’.
Po dolasku u Dubrovnik je, kaže, proveo tjedan dana na intenzivnoj njezi, potom na odjelu pulmologije, a još i danas traje njegova svakodnevna fizioterapija.
„Kad sam se vratio u Dubrovnik, mogao sam samo mrdati glavom, ruku i nogu nisam mogao podići. Sad je puno bolje, mogu hodati, ali uza skale i niza skale se potpomažem štakom. Počeo sam pomalo voziti automobil i koliko-toliko se vraćati u normalan život,“ kaže Pero.
U javnom se prostoru puno polemike izazvalo oko pandemije. Povlači se pitanje opasnosti virusa, potrebe za cijepljenjem, efikasnosti mjera, no ovaj bračni par iz prve ruke je osjetio koliko COVID-19 može biti nemilosrdan. Prizori s odjela u ‘Fran Mihaljeviću’ su, kaže Antonia, potresni, a liječnicima i medicinskom osoblju svakako treba odati počast.
„Cijeli odjel je bio posvećen COVID pacijentima. One koji govore da je sve to izmišljeno i da COVID ne postoji, treba odvesti na taj odjel kako bi vidjeli kako ti doktori i medicinsko osoblje rade. Padali su s noga. Gore su doktori naglašavali kako je svako cjepivo bolje od korone, a u to sam se uvjerila i sama. Svi znanstveni umovi iz farmaceutske branše su se sastali kako bi našli rješenje za ovu bolest. Neki kažu kako se nije dugo razvijalo, no tehnologija je uznapredovala, kao i farmaceutska industrija uopće što je ljudima omogućilo bolje zdravlje i dulji život,“ smatra Antonia, dok se Pero prisjeća kako je to nekada bilo. Kaže, primala su se cjepiva na sistematskim pregledima, nitko ništa nije pitao i nikome ništa nije bilo.
„Najveći je problem dr. Google jer se tu nađe puno krivih informacija, a svatko ih može plasirati,“ dodaje.
Upravo je njegova priča brojne potaknula na cijepljenje, ali i da na druge načine zaštite sebe i svoje najmilije.
Pero danas napreduje i dalje. Kaže kako ima jaku volju, a vjerojatno je i to pomoglo da se brže oporavi. Ponovno je bio kao dijete, učio samostalno hodati, jesti i obavljati ostale jednostavne dnevne zadatke. Pero kaže kako su vjernici i kako je sve, od početka, dao u Božje ruke, pa kako bude.
„U jednom trenutku mi je postalo važno samo to da je živ. Sve drugo je postalo nevažno i sve gluposti su se izbrisale kao gumicom. Postanete zahvalni na sitnicama – na tome da možete jesti, otuširati se samostalno, posvrbiti se… Pero bi mi znao reći da ga posvrbim po licu jer to ne može sam. Na taj period sam gledala kao na test koji moramo proći, a on se, Bogu hvala, oporavlja. Dr. Kulteša iz Zagreba je kazao kako je to Božje čudo, a liječnici u Dubrovniku kako je njegov slučaj za medicinske knjige. Naučili smo kako je svaki dan dragocjen, kao i sve ostalo u životu što često i ne primjećujemo. I iz negativnih se momenata zna izroditi nešto dobro, samo treba uvijek vjerovati kako Bog ima plan,“ izjavila je Antonia za Dubrovački dnevnik.
