Ljudi s kojima smo razgovarali svjesni su da je njihove kuće bolje rušiti nego pokušati obnavljati. Dotad su osuđeni spavati – ako uopće mogu spavati – u doniranim kamp-kućicama i kontejnerima, neki čak u automobilima i autoprikolicama
U susretu s ljudima na Baniji, u selima oko Petrinje poput Donje Bačuge u kojoj smo bili, čovjeku izvana, volonteru ili novinaru, naprosto ponestane riječi kada vidi razmjere štete nakon potresa koji su 28. i 29. prosinca pogodili taj kraj. Ako nisu posve dokrajčene, kuće su im toliko načete da je pitanje bi li izdržale neki idući snažan potres. Zlokobno stoje pod urušenim krovovima i s napuklim zidovima.
Naši sugovornici svjesni su da je mnoge njihove kuće bolje rušiti nego pokušati obnavljati. Dotad su osuđeni spavati – ako uopće mogu spavati – u doniranim kamp-kućicama, kontejnerima, neki čak u automobilima i autoprikolicama. Očajnički očekuju pomoć, ali ne u namirnicama i odjeći jer toga, kažu, imaju i više nego dovoljno. “Ne šaljite nam hranu i vodu, šaljite nam statičare”, poručuju. Pritom više razočarano, nego ljutito govore kako im ni desetak dana nakon potresa nije došao nitko iz grada, kamoli iz županije ili države.. Ne znaju na čemu su, a prava zima je počela.
‘Djeca mi i danas povraćaju, sami sebe su izlupali od straha’
“Nama je sada potreban krov nad glavom. Naš krov sada su kontejneri. Kamp-kućice nisu trajnije rješenje. Stoga pozivam sve da se uključe i pomognu u rješavanju stambenog zbrinjavanja ljudi, da budu na toplom jer bit će snijega i velikih minusa. Ne znam ni sam kako će ovaj narod to preživjeti”, kazao nam je Jelenko Radmanović, predsjednik Mjesnog odbora Donja Bačuga, kada smo u petak bili u tom selu.
Pitamo ga kako su on i njegova obitelj doživjeli potres.
“Ja sam prvih dana samo plakao, ali onda sam shvatio da moram biti jak da obiđem ljude, da vidim kako su. Na kući imam neka sitna oštećenja, ali djeca su mi i dalje u strahu. Povraćaju od straha, sami sebe su izlupali od straha”, kaže.
Na koncu zahvaljuje svima koji su im dosad pomogli: “Hvala cijeloj Hrvatskoj, hvala Europskoj uniji i svim državama bivše Jugoslavije. Svi su se uključili, unatoč covidu, svatko tko je smogao snage.”
‘Žena je nakon potresa dobila slom živaca, ja sam spavao u prikolici’
Milanu Paropatiću kuća katnica nije se urušila, ali zlokobno stoji. Bili su statičari, pregledali je.
“Kuća je izvana cijela, ali su iznutra ćoškovi popucali”, kaže Milan koji je pet noći nakon potresa spavao u autoprikolici ispred kuće. Natkrio ju je ceradom i pričvrstio krovnom pločom.
“Žena je nakon potresa dobila slom živaca pa je sin iz Njemačke došao po nju i odveo je tamo. Ja sam prenoćio četiri-pet noći ovdje u prikolici. Privukao sam peć na drva uz prikolicu da bude malo toplije. Izvana kuća izgleda dobro, ali iznutra su nosivi zidovi loši, popucali”, priča nam dok puši cigaretu.
Milan sada spava u radionici u prizemlju kuće i ne žali se previše.
“Imam sve što treba što se tiče hrane i odjeće. Sve dobivamo, obavezno nas posjete, mislim da se nitko ne može požaliti na to. Jedino, koliko znam, nitko iz Grada nije dolazio. Ma gdje će doći, ima i gorih stanja od ovoga. Od goreg ima gore”, kaže.
‘Imam 70 godina, ali ovakvo nešto nikada nisam doživjela’
Tri kuće obitelji Obradović u istom dvorištu te staja teško su oštećene i u njima je opasno boraviti. Stoga Stana Obradović, njezin muž i sin te jedna susjeda žive sada u kontejneru, novom i velikom, smještenom u dvorištu koji im je donirao jedan prijatelj. Ipak, kaže, teško je spavati u kontejneru uza tri kuće u koje ne smije ući.
“Mene je potres zadesio u kući. Ne znam kako sam došla do štoka od vrata. Tamo sam se držala dok nije prošlo, a onda sam izašla i počela jaukati. Stara sam 70 godina, ali ovakvo nešto nisam nikada doživjela”, kaže Stana.
I ona skromno kaže kako joj ništa ne nedostaje… osim krova vlastite kuće nad glavom.
‘Odspavam 2-3 sata u autu i onda – gas, pomažem okolo’
U Donjoj Bačugi susreli smo i Danijela. Nije želio da ga snimamo i navodimo mu prezime. Na njegovoj obiteljskoj kući urušio se čitav prednji zid pa sad – kaže u šali – ima propuha koliko hoćeš. Bio je u vojsci 27 godina i jedan njegov bivši vojnik iz Vinkovaca, čuvši što je zadesilo Danijela, dovezao mu je kamp-kućicu. Ali, Danijel ju je dao drugima, a on svake noći spava u automobilu.
“Dao sam kamp-kućicu drugima jer ja sam svoje zbrinuo. Ženu i dvogodišnju kći odvezao sam u Srbiju kod ženine rodbine. Oni su na sigurnom i onda ja letam okolo i pomažem. Idem u patrolu zbog ovih kokošara koji kradu okolo. Odspavam dva-tri sata u autu, onda odem u Petrinju na benzinsku, natočim gorivo, kupim kavu sebi. Vidim policajce pa usput kupim kavu i njima, iznenadim ih… Dosad sam potrošio bar 150 litara goriva, ali auto grije k’o lud”, ispričao nam je.
‘Od onog drugog potresa djeca mi spavaju u kombiju, njih petoro’
Ni Senad Čibrić nije bio raspoložen da ga snimamo, ali nam je pokazao unutrašnjost svoga velikog kombija. Tamo je između sjedala stavio drvene klupice te ih preuredio za spavanje. Njegova kuća je “preživjela” potres, čitava je, ali djeca su mu otad u velikom strahu i ne žele spavati u kući.
“Djeca spavaju u kombiju, njih petoro, od kojih je jedno s posebnim potrebama. Spavaju tu otkako je onaj drugi, jaki potres udario. Ne mogu ih natjerati da spavaju u kući. Najstarija kći ima 14 godina i pokušala je spavati u kući, ali nije mogla. To će na njih ostaviti velike posljedice. Premaleni su i uplašeni”, kaže nam Senad.
On je vozač u jednoj tvrtki koja se bavi međunarodnim transportom. Šef mu je rekao da može ostati kod kuće još neko vrijeme, ali onda mora natrag na posao. Senad se žali da država ne reagira na slučajeve poput njegovog jer smatra da bi trebala obeštetiti poslodavce kako bi on i njemu slični iz potresom pogođenih područja mogli ostati kod kuće dok se šteta ne sanira, a tlo ne smiri. I on je zahvalan svima koji su priskočili u pomoć.
“Nitko nije gladan, nitko nije žedan. Samo kada bi struje nestalo, onda bi bila katastrofa”, zaključuje.
Net.hr
