Povećani zahtjevi za sigurnošću u Europi dio su globalnog trenda u kojem su vojni izdaci kontinuirano rasli nakon što je Rusija anektirala Krim 2014.
Napori Europe da obnovi svoju kronično nedovoljno financiranu vojsku razotkrili su da je europska mirnodopska obrambena industrija bila nedovoljna kako bi mogla odgovoriti na eventualne ruske prijetnje. Jednostavnije rečeno, u Europi jednostavno nema dovoljno metaka, oružja i visokotehnoloških sustava koji bi zadovoljili zahtjeve EU-a i pružili odgovor na moguće opasnosti. A potražnja je velika – otkad je rat izbio u veljači, zemlje EU-a obećale su potrošiti više od 230 milijardi eura za modernizaciju svojih arsenala, piše Politico.
Razlog naglog priljeva gotovine u vojni stroj nije samo posljedica ruske prijetnje. Tu je i pritisak moćnih europskih zemalja koje žele osigurati da se kontinent ne mora oslanjati na moćnu američku obrambenu industriju u obrani svojih granica. Nedavna ruska mobilizacija, nuklearne prijetnje i navodna sabotaža plinovoda samo su pojačali lokalnu prirodu ovih prijetnji.
SAD: ‘Ulažite u obranu jer ćemo mi možda biti angažirani negdje u Aziji i Pacifiku’
“Čujemo se s američkim kolegama, zapravo savjetujemo”, rekao je Jiří Šedivý, čelnik Europske obrambene agencije (EDA), agencije EU-a koja pokušava pomoći zemljama da se udruže u obrambene svrhe. “Ulažite u svoje vlastite strateške pokretače, jer bi moglo doći vrijeme, a to bi moglo biti vrlo brzo, kada bismo zapravo mi, SAD, mogli biti u potpunosti angažirani negdje drugdje u Aziji i Pacifiku i jednostavno vas nećemo moći podržati.”
Kao odgovor, europske obrambene tvrtke pokušavaju pratiti tempo, intenzivirajući proizvodnju. Ali mnoge europske narudžbe i dalje odlaze u inozemstvo, na mjesta poput SAD-a, pa čak i Južne Koreje.
“Kao tvrtka sada ulažemo stotine milijuna kako bismo bili sigurni da možemo zadovoljiti potražnju”, rekao je Micael Johansson, izvršni direktor švedske obrambene tvrtke Saab, čiji su lanseri raketa na ramenu, nazvani NLAW, bili ključni za Ukrajinu.
Vojni izdaci rastu, ali EU uobičajeno ‘kaska’
Sigurnosni izazov Europe predstavlja tipičan problem EU-a: uspjeh ovisi o usklađivanju vlastitih interesa 27 država članica. Neuspjeh da se to učini, tvrde neki, samo će dopustiti da se sukobi razbuktaju. “U Europi je rat, stotine ljudi umiru svakoga dana, ne samo vojnici, već i žene i djeca”, rekao je Riho Terras, član Europskog parlamenta i bivši šef obrane Estonije. “Europa se mora ujediniti protiv Rusije, inače neće biti mira.”
Povećani zahtjevi za sigurnošću u Europi dio su globalnog trenda u kojem su vojni izdaci kontinuirano rasli nakon što je Rusija anektirala Krim 2014., rekla je Lucie Béraud-Sudreau iz Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira. Globalno, potrošnja za obranu sada je premašila 2 trilijuna dolara. “Potrošnja je dramatično porasla nakon ruske invazije u veljači”, rekla je. “Europa još uvijek sustiže, nadopunjuje i obnavlja postojeće zalihe oružja.”
Potrebne su milijarde ulaganja
Potrebe Europe su brojne: vojske nastoje poboljšati svoje komunikacijske kapacitete, ojačati svoje sposobnosti mobilnosti i unaprijediti svoje obavještajne i izviđačke alate. U isto vrijeme, europske regije suočavaju se s različitim ranjivostima koje zahtijevaju različite strategije i opremu, bilo da se radi o kopnu, moru, zraku ili kibernetičkom prostoru. Ipak, proizvodnja kompliciranijih narudžbi u Europi može trajati godinama, a neka napredna oružja također su dostupna samo u inozemstvu.
“Problem europske obrambene industrije je što je navikla proizvoditi složeno oružje u vrlo malim serijama tijekom dugog vremenskog razdoblja, što odgovara mirnodopskim prilikama”, rekao je David Chour, glavni financijski direktor najvećeg češkog proizvođača oružja, Čehoslovačka skupina (CSG). “Ali sigurnosno okruženje se promijenilo, potrebne su milijarde ulaganja.”
EU fond za zajedničku nabavu kao odgovor na rusku agresiju
Francuska je dugo bila jedan od najvećih europskih zagovornika uspostave samostalne obrambene mreže – koncepta nazvanog “strateška autonomija”. Francuski predsjednik Emmanuel Macron preslikao je ovaj koncept na trenutnu situaciju, pozivajući svoje susjede da uspostave “ratnu ekonomiju” tijekom najveće europske obrambene smotre u srpnju. To je apel koji služi dvostrukoj svrsi i jačanju Francuske.
“Francuska ima visoko sofisticiranu obrambenu industriju u svim domenama i većini sektora”, rekao je Tom Waldwyn, istraživač obrambenih nabava s Međunarodnog instituta za strateške studije. “Uzastopne francuske vlade također su koristile prodaju obrambene opreme kako bi osigurale političke odnose s drugim zemljama.”
EU — i njezina Europska obrambena agencija — počeli su nuditi porezne olakšice 2015. što je potaknulo države članice da kupuju lokalno. Nedavno je EU pokrenuo fond od 500 milijuna eura za pokrivanje zajedničke nabave kao odgovor na agresiju Rusije u Ukrajini. Ali ti napori blijede u usporedbi s potrebom ili stvarnim troškom velikih nabavki oružja.
Bilateralni odnosi kao osnova izdvajanja za obranu
Osim toga, geopolitika i bilateralni odnosi često su osnova za izdvajanja za obranu. Dobra ilustracija toga bio je rujan 2021., kada je Francuska iskrcala tri podmornice Grčkoj, navodno za 5 milijardi eura, nakon što je propao ugovor s Australijom. Macron je također ponudio “strateško partnerstvo” kako bi podržao desetljećima dug spor Atene sa susjednom Turskom, koja redovito iznosi široko osporavane teritorijalne zahtjeve u Egejskom moru.
Nasuprot tome, kada je Poljska, jedan od najvećih donatora vojne pomoći Ukrajini, odlučila obnoviti svoje zalihe, vlada se okrenula Južnoj Koreji, potpisavši u srpnju rekordan ugovor o naoružanju vrijedan 14,5 milijardi eura. Varšava je implicirala da je otišla u inozemstvo dijelom zato što Njemačka, unatoč trećoj najvećoj obrambenoj industriji u Europi, nije dovoljno brzo zamjenjivala svoje tenkove. Berlin je obećao poslati moderne tenkove u zamjenu za to da Varšava isporuči Ukrajini svoje tenkove iz sovjetske ere.
Skoro polovica njemačke proizvodnje ovisi o Kini
Iz perspektive EU-a, zadržavanje ulaganja kod kuće također je dio šire želje da se smanji vanjska ovisnost o autokratskim zemljama poput Kine, koju su EU i NATO označili kao “sustavnog suparnika” koji nastoji “potkopati međunarodni poredak temeljen na pravilima”. “Dio strateške autonomije također je zapravo ublažavanje strateških ovisnosti o akterima ili državama koje jednostavno ne dijele naše vrijednosti, ili čak možda suparnicima ili strateškim suparnicima”, rekao je Šedivý, šef EDA-e.
Jedna od najvećih sigurnosnih slabosti Europe je preveliko oslanjanje na Kinu. Ifo institut, ekonomski think tank sa sjedištem u Münchenu, izvijestio je da se gotovo polovica njemačke proizvodnje oslanja na ključne inpute iz Kine.
Sama Europa čini samo 10 posto globalnog tržišta mikročipova, koji pokreću sve, od perilica do obrambenih sustava. EU je postavila cilj udvostručiti tu brojku, ali čelnici industrije upozorili su da su sredstva namijenjena za taj napor krajnje neadekvatna. Problem će se samo intenzivirati kako sljedeća generacija obrambenih sposobnosti bude više tehnološki vođena.
‘Ne postoji način da se zemlje prisili da idu zajedno’
Johansson, izvršni direktor Saaba, rekao je da njegova tvrtka nema veze s Kinom, ali dobiva mikročipove od Taiwan Semiconductor Manufacturing Company, poznatijeg kao TSMC, najvećeg svjetskog proizvođača mikročipova. “Ovo je ozbiljno pitanje, naravno”, rekao je. “Ludo je da toliko ovisimo o visokosofisticiranim poluvodičima.”
Ali to ne znači da će EU moći djelovati kolektivno – ili brzo. U konačnici, odluke o obrambenoj nabavi donose se na nacionalnoj razini, ovisno o potrebama i utjecajima svake zemlje. “Radi se o nacionalnom suverenom donošenju odluka o nabavi obrambene opreme u svakoj zemlji”, rekao je Johansson iz Saaba. “Ne postoji način da se, na neki način, prisile zemlje da idu zajedno, mora postojati neka prednost koja bi ih potaknula da to rade.”, piše Net.hr.
