No kante ne otvaraju samo beskućnici. Tu su i umirovljenici i ljudi koji imaju krov nad glavom, no ne i novca
“Jako puno mi kante znače. Jer puno nađe se svega, i hrane i robe i boca se nađe”, govori Ljilja Plačković.
Nije joj problem zaprljati ruke. Jer što je za neke smeće, za druge je život.
“Ja sam osobno jela iz kanta. Mene nije to sramota, ja se ne bojim nikoga. Jela sam draga. I kruh sam jela i pecivo ispočetka. Nije mene to sramota, to nek bude ovih političara sramota”, kaže Ljilja Plačković iz Zagreba.
Ljilju je na ulicu dovelo to što je bila jamac za kredit. Hranu, kaže, više ne vadi otkada se pojavila korona. Sada odjeću i boce.
Procjenjuje se da je samo u Zagrebu oko 3000 beskućnika koji preživljavaju na kontejnerima. No stvarne brojke su veće jer nisu to samo ljudi bez kuće i osnovnih uvjeta za život, već i bez dokumenata. A uskoro i bez kanti.
“To im je jedini izvor prihoda. Nemaju pravo na socijalnu pomoć. Jedino malo što im humanitarne udruge daju malo hrane i daju im nešto odjeće, koji sendvič”, kaže Mile Mrvalj, predsjednik Humanitarne udruge Fajter.
No kante ne otvaraju samo beskućnici. Tu su i umirovljenici i ljudi koji imaju krov nad glavom, no ne i novca.
“Da se to makne, ja ne znam od čega bi mi preživljavali”, kaže Andrej Čuljak koji dodaje da se boca nađe i za 50 kuna.
Stoga mole građane da plastične boce odlažu pored spremnika koji će biti ograđeni. Jer kaže “fajter” Mile Mrvalj koji je i sam bio beskućnik, boce su jedina vrijedna sirovina, a njihovo skupljanje je pravi pravcati posao.
“Stanite ovdje samo sat vremena i vidjet ćete da pored kante prođe svakih 5 minuta jedan jadnik koji sakuplja te boce. Stavi sami pored kante, to će biti pokupljeno brže nego smetlari, brže nego bilo tko”, kaže Mrvalj.
I stajali smo. Svega 3 minute prije nego se pojavio prvi čovjek, a ubrzo i drugi.
“Korisnici pučkih kuhinja koji su beskućnici njima je taj jedan obrok u kuhinji jedini obrok dnevno. Oni si skupljanjem plastičnih boca i drugim načini osiguravaju doručak i večeru putem tih kanti”, kaže Karla Šneperger, stručna suradnica u Hrvatskoj mreži za beskućnike.
Često se ljudi s ulice osjećaju kao da nemaju dostojanstvo. Ali imaju ga jer govore javno. I dostojanstva, i hrabrosti i pozitive.
“Poslije kiše dolazi sunce, poslije sunca dokazi kiša. Mora jednom biti ljepše. Bar ja mislim”, kaže Ljilja s početka priče.
A bit će im koliko toliko ljepše ako pored ograđenih bokseva pronađu koju ostavljenu plastičnu bocu, prenosi RTL.
