Tko je sudac koji je kartonima ubio igru nogometaša „Rijeke“?

Odmah nakon jučerašnje prve utakmice polufinala Kupa Hrvatske odigrane između „Dinama“ i „Rijeke“ na maksimirskom stadionu počele su stizati kontradiktorne informacije o izjavama sudionika dvoboja. Gotovo istovremeno dok se Ivan Tomečak, još vruć nakon utakmice, nećkao bi li optužio suca Bruna Marića ili ne bi za nedosuđeni kazneni udarac za Riječane nakon očitog nastraja s leđa Pjace na Tomečaka dok je ovaj posve primirivši loptu u 77. minuti hitao prema petercu vratara Ježine (zar je toliki strah od HNS/sudačke mašinerije prisutan u igrača?!), trener Riječana Matjaž Kek prema izjavama očevidaca žestoko je protestirao kod suca Marića porukama „Bolje bi ti bilo da se ostaviš suđenja!“, i to najviše zbog opisanog spornog detalja koji je (rezultatski) utakmicu mogao – i trebao -usmjeriti posve na stranu Riječana.

sudac2

Svi pratimo englesku Premier ligu, i naučili smo dobro što je „remplanje“, udarac tijela o tijelo ili ramena o rame što engleski suci u sličnim situacijamadopuštaju, odnosno daju prednost obrambenom igraču. No ovdje nije bilo ni govora o „remplanju“ – Tomečak se lijepo zagradio, izbio ispred Pjace, i kad se očekivalo poentiranje na šest-sedam metara od gola Ježine, Pjaca ga je srušio na travnjak.

Ma koliko mi sad pričali o nekakvoj nadmoći „modrih“ i „slaboj igri“ riječkih nogometaša, u nogometu se ne broje (propuštene) šanse i dojam u igri – broje se pobjede i trofeji! Nitko danas neće naprimjer tražiti „kupljene“ Juventusove naslove ili brojati njihove pobjede rezultatom 1:0 (a bilo ih je na stotine!), o rečenom klubu govori se s poštovanjem i podozrenjem, a broj trofeja im znaju samo pažljivi statističari. Zašto se onda Riječani tješe „aktivnim“ rezultatom, zašto se nitko ne usuđuje javno reći da je ponovno, drugi put zaredom u dvobojima s Dinamom, tijek igre kod rezultata 1:1 sudačkim odlukama odnosno nedosuđenim penalima za Rijeku drastično preusmjeren na stranu „modrih“?

Gazda sam JA

Da ne govorimo o tome da je sudac Bruno Marić odmah na početku utakmice želio pokazati tko je „gazda u kući“. Njegov zapjenjeni gard i teatralni istup nakon jednog prigovora a zatim prekršaja Riječana, kakvih na derbi utakmicama ima na desetke, te ekspresno dodijeljeni žuti kartoni (ukupno šest za Riječane!) u startu je riječkim nogometašima trebao „uliti strah u kosti“ i otupiti oštricu njihove sportske agresivnosti u igri (one dozvoljene!).

sudac1

I kako onda igrati u takvim okolnostima, kako se postaviti? Gdje je ta (sučeva) tanka granica koju obrambeni igrač treba osjećati u svakom trenutku? Zar 22 nogometaša na terenu igraju zbog Marićeve tankoćutnosti i sudačkih prenemaganja, ili kako bi osvojili Kup Hrvatske? I o kakvom mi hrvatskom nogometu govorimo kada u svakoj opasnoj situaciji pred vratima Riječana strepimo , očekujemo i predviđamo, i na tribinama i pred televizijskim ekranima, „..evo sad će suditi penal, evo sad će dati drugi žuti karton, evo ostajemo s igračem ili dva manje na terenu…“. To nije uživanje u nogometnoj igri, to je čisti mazohizam.

Marićeve afere

Osobno, nastup riječke obrambene četvorke ne bi kritizirao. Dečki su se zapravo u datim okolnostima junački borili, uklizavali, izbacivali lopte s gol crte (Mitrović) ili uklizavanjima spašavali čiste zgoditke (Tomečak), i nisu samo oni krivi (sredina je podbacila!) što im je Dinamovana napadačka petorka dolazila „u krilo“. Dakle, sve se ponovno vraća na početak, i zašto jednu objektivno sasvim mirnu utakmicu sudac pretvara u masakriranje jedne momčadi kartonima, i time otupljuje obrambene reakcije cijele gostujuće momčadi.

sudac4

No možda se i svi mi čudimo pomalo poput „malog Ivice“. Ime suca Brune Marića itekako je poznato u širim nogometnim krugovima – iza mnogih utakmica koje je sudio vukli su se repovi zbog optužbi o tendencioznom suđenju, a Matjaž Kek nije jedini koji nije izdržao a da ga poslije utakmice ne povuče za rukav (pitajte Scoriu!).

Bruno Marić protagonist je možda i najveće afere s namještanjem utakmica u hrvatskom nogometu: stanoviti UEFA-in izaslanik Robin Bokšić 2010. godine optužio ga je za sudjelovanje u namještanju utakmice Hrvatskog kupa 2009. godine između Dinama i Hajduka (s vjerojatnim ciljem da se dopre do „većih igrača“), no Marić je optužbe opovrgnuo. Bokšić je tvrdio kako mu je „Marić plakao na ramenu i priznao da je namjestio finale Kupa Hrvatske“, no Marić je potom sve opovrgnuo i tužio UEFA-u. Općinski sud u Daruvaru potom je presudio u korist Brune Marića u parnici koju je hrvatski nogometni sudac pokrenuo protiv UEFA-e tražeći milijun eura odštete zbog duševnih boli i štete koju mu je na karijeri ostavila optužba za namještanje utakmica. Sud je presudom odredio da UEFA mora platiti 750 tisuća kuna na ime odštete Mariću, a repovi tog slučaja još se vuku.

Nogometni sudac Bruno Marić danas je rehabilitran i ponovno gospodari hrvatskim nogometnim travnjacima, a domaća liga i kup-natjecanje ponovno dobijaju ugođaj „lovišta“ u kojem opstaju najsnalažljiviji, a ne najvještiji.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari
Views Views