Nestvarno. Tako danas čovjeku djeluje ono što smo proživljavali prije četiri godine. Točno je četiri godine otkako je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju COVID-a
“Predlažemo da se od petka obustavi nastava u Istarskoj županiji, i osnovnim i srednjim školama…”, rekao je prvog dana proglašenja pandemije premijer Andrej Plenković.
I da se de facto zaustavi život. Strašna, nepoznata bolest preokrenula je svijet. Maske su postale dio naših lica, kontakt zabranjen, putovanja nezamisliva. Lakat je zamijenio dlanove, jedna rečenica postala svakodnevna mantra.
“Kako su dva tjedna iduća ključna”, govorio je minister Vili Beroš više puta. Konferencije Stožera pratile su se kao finala svjetskog nogometnog prvenstva. Dnevno je umiralo i do stotinu ljudi, bolnice su bile pune, trgovi sablasno prazni. Četiri godine kasnije drugačija slika. Dobro, ne baš skroz drugačija jer na trgu pada kiša pa nema ljudi, ali nema ni mjera, nema ni maski. Nema ni straha od groznog virusa koji je preko noći promijenio živote svih nas
Bilo je to davno, no sami spomen lockdowna i života u strahu kod mnogih izaziva negativna sjećanja
“Svi smo se bojali čak i u dućan ići, nisi znao što je, možda guba, možda variola”, prisjeća se Dragutin.
“Totalna odsječenost od svijeta koja je bila totalno nepotrebna. Ljudi su gubili živce i razum”, govori Jakov.
O sigurnosti nacije brinuo je famozni stožer. Prvo su ih slavili kao heroje pa žestoko kritizirali. Najprepoznatljivija osoba stožera Alemka Markotić, kaže da nije bilo lako raditi u takvim okolnostima, ali da su sve odluke bile znanstveno utemeljene.
Pitali smo ju i za njenu najpoznatiju pandemijsku izjavu. Na pitanje bi li ponovila izjavu o bioteroristima, članica bivšeg Nacionalnog stožera civilne zaštite odgovara:
“Vidite, zna se što je definicija, možda bi to rekla nježnije, ali kao vi svjesno, znajući da ste zaraženi idete vani i imate mogućnost zaraziti drugog čovjeka – onda vi ne radite dobru stvar”, odgovorila nam je.
Neke stvari ni stožer nije dobro odradio, priznaje Bernard Kaić. Zbog straha je bilo je potrebno informirati javnosti, ali se nakon nekog vremena pretjeralo…
“Jednostavno je to bilo previše, teško za izdržati. Često smo morali ići u medije kad nismo imali ništa novo, ništa pametno za reći. I to, to je veliki broj nas isfrustriralo u biti što nas se iskorištava za popunjavanje programa”, rekao je.
Na pitanje jesu li ih mediji malo stistkali, kroz smijeh je odgovorio: “Pa jeste, ali isto ne bi vi uspjeli stiskati da nas nisu odozgora stiskali”.
A zbog jednog drugog političkog stiska odnosno proslave, mnogi su posumnjali u dosljednost odluka stožera. Među najnezadovoljnijim su bili ugostitelji koji nisu smjeli raditi pa su životarili od Vladine pomoći.
“Svi smo htjeli nekako pomoći, a opet smo se brinuli sami za sebe, kako ćemo preživjeti. Tako da smo svi trebali nekakvu alternativu tražiti što možemo raditi dok je lockdown”, prisjeća se vlasnik ugostiteljskog objekta u Zagrebu, Hrvoje Jagnjić.
Kako su godine prolazile ljudima su živci bili sve tanji. Opravdano propitkivanje mjera se pretvorilo u neopravdane izljeve mržnje, prijetnje. Neki su morali imati i dvadesetčetverosatnu zaštitu.
“Pojavila mi se policija pred kućom. i stajali su mjesecima, ne znam točno koliko mjeseci pred zgradom. Ja zapravo nikad nisam zašto. Ni danas ne znam što je bio povod. Očito je policija imala neke informacije pa su tako čuvali određeni broj ljudi koji su bili medijski eksponiran”, rekao je Bernard Kaić za Danas.hr.
No, sada su sva ta olovna vremena iza nas. Nema više propusnica, nema više maski. Uz nadu da masku nikad neće trebati. Kako god na koronu, lockdown i mjere gledali – ne ponovilo se. Nikad.
