Poslodavci nikad ne mogu biti sigurni da će im neki radnik ostati raditi u lošim uvjetima. Ena nam je ispričala kako je poslodavac htio da mu radi za besplatno, ali i koliko su ih šefovi iskorištavali zbog čega je odlučila dati otkaz
U Hrvatskoj godinama postoji problem rotiranja radnika, odnosno brzih odlazaka i dolazaka radnika. Mnogi ne žele više slušati laži svojih poslodavaca da će dobiti povišicu ili da će napredovati na bolju poziciju te daju otkaz bez puno razmišljanja jer znaju da se ništa neće promijeniti i ne žele više gubiti svoje vrijeme. Čak i u ovo doba inflacije, sve više čujemo da brojni ljudi daju otkaze. Troškovi života su toliko porasli da ljudi traže načine kako se snaći i preživjeti, a puno češće se odlučuju zbog nepovoljne financijske situacije napustiti Hrvatsku i uputiti se u bolji život. Kako nemaju dovoljno sredstva za otići u drugu državu, primorani su prodati svoje automobile i vikendice da mogu započeti život dalje.
Malo se priča o tome što su sve Hrvati morali napraviti kako bi se snašli da mogu svojoj obitelji priuštiti hranu na stolu svaki dan, ali sve češće se mogu čuti te priče i dok hodate ulicom. Danas se može reći da je sretnik onaj koji radi posao koji voli i da je za njega dobro plaćen. Osim niskih plaća, Hrvati se suočavaju sa šefovima koji ih maltretiraju tijekom i izvan radnog vremena pa tako zaposlenici ostaju i bez svog slobodnog vremena. Postoji puno situacija kada se radnici iskorištavaju pa im poslodavci niti ne isplate zaslužene plaće. Iako se vole voditi time da uvijek postoji netko tko će raditi za tu plaću, učestalim rotiranjem radnika ugrožavaju kvalitetu posla, ali i u konačnici, nitko neće trpjeti takve uvjete pa će otići.
Brojni su razlozi zbog kojih su Hrvati odlučili dati otkaz, a mi vam u serijalu Dajem otkaz! donosimo njihove priče. Neki su odlučili i prijaviti poreznoj upravi takve poslodavce kako bi im isplatili plaće, ali i kako bi se izborili za pravdu.
Poslodavac joj nije isplatio plaću
Ena (31): Kada sam prvi put dala otkaz, radila sam u firmi koja ne isplaćuje plaće na vrijeme, tj. nisam znala kakva je situacija kada sam došla u firmu. Nakon mjesec i pol dana plaće još nije bilo. Rekla sam šefu: “Ako danas do kraja dana ne vidim plaću na računu da neću potpisivati sljedeći ugovor koji trebam potpisati sutra.” Plaće nije bilo niti sam se ja pojavila na potpisivanju ugovora. Šef me zvao na mobitel da dođem raditi jer nema tko i da će mi dati plaću ako treba i ‘na ruke’. Rekla sam im da nisu ispoštovali moje želje, da slobodno nađe nekog drugog tko će mu raditi besplatno. Zatim sam otišla na poreznu prijaviti tog poslodavca. Plaću sam dobila tek kad sam ga otišla prijaviti poreznoj jer lik u poreznoj zna direktora pa mu je mali prijetio.
Drugi put sam dala otkaz kad sam bila na probnom roku od mjesec dana u jednoj firmi gdje sam trebala potpisati novi ugovor koji bi bio za stalno i s većom plaćom kako mi je obećano. Taj dan šef nije bio dobre volje jer je napravio veliku grešku što se tiče jednog kupca te se očito htio iskaliti na nekome da se bolje osjeća. Derao se po uredu bez razloga na sve i kolegice su me uvjeravale da je to normalno i da se inače smiri brzo. Kad sam ga pitala treba li nešto i možemo li mu kako pomoći da riješimo situaciju, opsovao mi je majku, a ja sam mu se lijepo zahvalila i rekla da može s ovim ugovorom koji mi je pripremio lijepo obrisati svoju nekulturnu stražnjicu. Nakon toga sam otišla.
Treći put sam odlučila dati otkaz kad sam radila u kampu na jednom otoku gdje smo imali šeficu koja je svako malo bila nadrogirana, odnosno urokana nečime. Ona u biti nije ništa radila i zapravo se nije ponašala poput šefa nego je izgleda došla na taj otok zabavljati se. Jednom prilikom je došla na recepciju i natjerala kolegu da obavlja nešto što bi ona trebala tako što mu je prijetila otkazom jer se njoj nije dalo, a i kasnila je na party. Kolega je ostao prekovremeno obaviti njezin posao što mu na kraju nije bilo plaćeno. Takve stvari je sve češće radila da može što više vremena uživati, a da drugi rade njezin posao. Nas četvero s recepcije smo se dogovorili da jedan dan nećemo doći raditi da vidimo što će bez nas. Na poslu smo se zajedno pojavili u podne. Ženska je poludila taj dan i vrištala na nas onako nadrogirana već u podne te smo joj rekli da to više nećemo trpjeti i da svi dajemo momentalni otkaz. Nakon toga smo ju otišli prijaviti direktoru.
Nude ugovore na mjesec dana
Osobno su mi na poslu najvažniji radna atmosfera, plaća te da te nitko ne zove i maltretira kad odeš doma s posla. Neki poslodavci provjeravaju “greške” djelatnika i kada su otišli doma. Nema mi ništa gore od poziva poslodavca koji traži opravdanje i krivca ispitujući ljude redom i to van radnog vremena. Takve stvari se mogu čekati da se sutradan dođe na posao i riješi se. Nakon nekog vremena stekneš dojam kao da ti nije završio radni dan pa se još za vrijeme slobodnog vremena moraš baviti poslom. Svakome treba odmor nakon vremena provedenog na poslu i mislim da nitko nema pravo krasti tuđe slobodno vrijeme. O pozivima za vrijeme godišnjeg odmora da ni ne govorim. To je stvarno bezobrazno.
Jedan od problema današnjice je mogućnost produživanja ugovora na određeno vrijeme tri godine od početka rada. Svima je u interesu nakon probnog roka dobiti ugovor za stalno i imati sigurnost. Na mjestima poput trgovine ili recepcije, to je svakodnevna praksa te se na takav način iskorištavaju radnici dok im ne dođe do zasićenja. Teži se tome da je uvijek moguće osobu koja u nekom trenutku stagnira i ne ističe se, zamijeniti novom koja će se u početku truditi više kako bi se dokazala dok ne dođe do zasićenja od posla. Dolazi do brze promjene radnika u jako malo vremena, a mali broj istih dobiju ugovor za stalno. Radnici postaju nesretni jer nakon probnog roka ne dobiju za stalno s obzirom na to da im nakon toga ponude ugovore na mjesec dana ili malo više te počnu tražiti novi posao. Kada dođe do otkaza, poslodavci se ne trude zadržati radnike već vrlo brzo nađu nove žrtve iz kojih će ponovno izvući svu pozitivnu energiju, daju im pusta obećanja, a zapravo lažu te ljudi tako cirkuliraju.
Još jedan od problema u našoj državi je dobivanje posla preko veze. Takva praksa je izražena u manjim gradovima te je nemoguće dobiti neki dobar posao ako niste politički angažirani, odnosno ako niste član dvije vodeće stranke. Bila sam na razgovorim zaposao i za bolja i lošija radna mjesta, nema neke razlike. Od tebe se traži nemoguće iako si prekvalificiran za posao blagajnika, a imaš završen fakultet i odmah znaš da nećeš dobiti taj posao, odnosno da je namješten natječaj. Vidi se da su razgovori samo forme radi i da te se što prije žele riješiti jer moraju pozvati nekoga na razgovor kako bi sve bilo “regularno”, ispričala nam je Ena, piše Net.hr.
