‘Došlo je puno prijedloga za ocjenu ustavnosti tzv. covid-potvrda raznih sindikata i većeg broja građana’, rekao je predsjednik Ustavnog suda
Ustavni sud Republike Hrvatske danas odlučuje o ustavnosti covid-potvrde na ulasku u bolnice i institucije socijalne skrbi u skladu s Ustavom.
Ustavni sud je donio odluku kojom je dao zeleno svjetlo covid-potvrdama ocijenivši da su u skladu s Ustavom.
Ustavni sud RH rješenja je donio s deset glasova za i tri glasa protiv.
“Došlo je puno prijedloga za ocjenu ustavnosti tzv. covid-potvrda raznih sindikata i većeg broja građana. U utorak ćemo na redovnom Stručnom sastanku odlučivati o ocjeni ustavnosti Odluke o uspostavi digitalnog sustava tzv. covid-potvrde te o covid-potvrdama koje se odnose na prijem pacijenata u bolnicama i za obavezno testiranje u zdravstvenim ustanovama i sustavu socijalne skrbi. O covid-potvrdama za tzv. javni sektor još nećemo raspravljati jer nije došlo očitovanje Vlade pa smo im poslali požurnicu”, rekao je jučer za N1 predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović.
Priopćenje Ustavnog suda
“Ustavni sud na sjednici održanoj 21. prosinca 2021. donio je, između ostalog, sljedeća rješenja:
Broj: U-I-5781/2021 i dr. kojim nije prihvatio prijedloge za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (u daljnjem tekstu: ZZP), te članaka 5. i 10. Zakona o izmjenama i dopunama ZZP-a.
U navedenom rješenju Ustavni sud ponovio je svoja stajališta iz rješenja broj: U-I1372/2020 i dr. od 14. rujna 2020.1 o “aktiviranju” članka 17. Ustava odnosno o odnosu članaka 16. i 17. Ustava, o ovlastima Stožera civilne zaštite (u daljnjem tekstu: Stožer) za donošenje odluka/mjera propisanih ZZP-om, o pravnoj naravi tih odluka, te o načelima na temelju kojih ispituje ustavnost i zakonitost odluka Stožera u svakom pojedinom slučaju.
Stoga je Ustavni sud ponovno naglasio da pri propisivanju mjera za nadzor nad epidemijom/pandemijom ovlašteni donositelj propisa (u konkretnom slučaju: Stožer) mora poštovati načelo razmjernosti, osiguravajući da je mjera prikladna za zaštitu javnog zdravlja (test prikladnosti), da se ta zaštita nije mogla jednako učinkovito postići manje restriktivnom mjerom (test nužnosti), te da je mjera razumna uzimajući u obzir druge suprotstavljene društvene interese i stupanj ograničavanja ljudskih prava i temeljnih sloboda (razmjernost stricto sensu). Sažeto, ovlašteni donositelj dužan je, na temelju raspoloživih znanstvenih spoznaja dostupnih u trenutku donošenja propisa ili njegovih izmjena, donijeti onu mjeru za koju ocijeni da je najmanje restriktivna, s jedne strane, a da jednako učinkovito štiti javno zdravlje od bolesti COVID-19, s druge strane.
S tim u vezi Ustavni sud, u uvjetima pandemije COVID-19 koja još uvijek traje, od donositelja mjera očekuje da mjere koje donosi (naređuje) ubuduće sadrže obrazloženje na temelju kojeg će adresati tih mjera, kao i javnost, biti upoznati s razlozima zbog kojih je pojedina mjera donesena, odnosno iz kojeg će biti razvidno da je poštovano ustavno načelo razmjernosti. U odnosu na prigovor o nadzoru nad radom Stožera, Ustavni sud ponavlja da Stožer djeluje pod neposrednim nadzorom Vlade Republike Hrvatske koja je prema Ustavu odgovorna Hrvatskom saboru, a o kojem ovisi u kojoj će se mjeri koristiti svojim ovlastima nadzora rada Vlade.
Broj: U-II-6004/2021 – COVID potvrde kojim nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke Vlade Republike Hrvatske o uspostavi nacionalnog sustava za izdavanje EU digitalne COVID potvrde.
Osporenom Odlukom uspostavljen je, u svrhu provedbe Uredbe (EU) 2021/953, 2 nacionalni sustav za izdavanje EU digitalne COVID potvrde radi olakšavanja slobodnog kretanja građana tijekom pandemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, učinkovitijeg doprinosa postupnom ukidanju ograničenja kretanja, uz istodobno ostvarivanje visoke razine zaštite javnog zdravlja.
Predlagatelj je osporio samo točku II. stavak 2. te Odluke. Ustavni sud utvrdio je da to što je točkom II. stavkom 2. osporene Odluke predviđeno da se EU digitalne COVID potvrde na nacionalnoj razini mogu koristiti i u druge svrhe sukladno odlukama Stožera donesenim na temelju ZZP-a ne znači da je Vlada prekoračila svoje ovlasti i obveze u provedbi Uredbe (EU) 2021/953. U vezi s navedenim konstatirao je da je korištenje EU digitalnih COVID potvrda Stožer predvidio u više svojih odluka, od kojih su neke predmet ustavnosudskih postupaka
(podrobnije vidi u točki 11. rješenja Ustavnog suda).
Broj: U-II-5417/2021 i dr. kojim nije prihvatio prijedloge za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2 i Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi na virus SARS-CoV-2.
Osporenim odlukama uvedena je mjera obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 svih zaposlenika koji dolaze na posao u zdravstvenom sustavu, odnosno u zdravstvenim ustanovama, trgovačkim društvima koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i kod privatnih zdravstvenih radnika, te u sustavu socijalne skrbi, najmanje dva puta tjedno. Izuzetno, testiranje nije obvezno za one zaposlenike koji ispunjavaju uvjet cijepljenja ili preboljenja bolesti COVID-19, osim ako imaju znakove respiratorne infekcije, druge simptome ili znakove zarazne bolesti COVID-19 ili pozitivnu epidemiološku povijest bolesti.
Uz već navedeno o zakonitosti mjera i legitimnom cilju mjera na generalnoj razini u rješenju Ustavnog suda broj: U-I-1372/2020 i dr. od 14. rujna 2020., Ustavni sud utvrdio je da je u konkretnom slučaju, tj. u slučaju osporenih odluka, legitimni cilj obveze testiranja zaposlenika u zdravstvenom sustavu i sustavu socijalne skrbi zaštita zdravlja i života pacijenata i korisnika socijalne skrbi koji borave u ustanovama, a koji su ranjiviji zbog oslabljenog imunološkog odgovora uslijed životne dobi ili bolesti. Prema tome, cilj mjere je prije svega zaštita pacijenata i korisnika ustanova socijalne skrbi koji borave u tim ustanovama, tj. smanjiti na minimum rizik od zaraze tih osoba. Legitimni cilj istovremeno je zaštititi i živote i zdravlje zaposlenika u zdravstvenom sustavu i sustavu socijalne skrbi koji su neophodni u pružanju usluga, kao i održivost samih tih sustava. Sažeto, legitimni cilj osporene mjere je, inter alia, omogućiti neometano funkcioniranje zdravstvenog sustava i sustava socijalne skrbi u uvjetima pandemije SARS-CoV-2.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud utvrdio je da osporena mjera slijedi legitimni cilj. Ustavni sud ocijenio je da prema rezultatima znanstvenih istraživanja, znanstvenih radova i prikupljenim iskustvima stečenima za vrijeme epidemije, koji su predočeni Ustavnom sudu proizlazi da je znatno manja vjerojatnost zaraze i širenja bolesti COVID-19 među osobama koje su cijepljene ili preboljele bolest COVID-19 nego među necijepljenim osobama (vidi podrobnije u točki 13.3. obrazloženja rješenja).
Također, netočna je tvrdnja pojedinih predlagatelja o jednakoj mogućnosti zaraze od strane cijepljenih i necijepljenih osoba, s obzirom da iz većeg broja znanstvenih i stručnih radova proizlazi da su zdravstveni radnici koji su cijepljeni u manjem riziku od onih necijepljenih i predstavljaju manji rizik za pacijente nego necijepljeni zdravstveni radnici. Stoga nametanje obveze testiranja zdravstvenih djelatnika i djelatnika socijalne skrbi na virus SARS-CoV-2 koji dolaze na posao, najmanje dva puta u sedam dana, nije doneseno proizvoljno, već se temelji na znanstvenim i stručnim radovima te iskustvima prikupljenima tijekom godine i pol trajanja pandemije.
Ustavni sud utvrdio je da je uz nespornu zakonitost i legitimnost cilja, donositelj osporenih odluka utvrdio sve relevantne čimbenike za njihovo donošenje koji su mu bili dostupni u vrijeme njihovog donošenja, te je odredio mjeru koja je prikladna, nužna i razmjerna cilju koji se želi postići, a ujedno ne predstavlja prekomjeran teret za njezine adresate. Ovo stoga što je osporenom mjerom uvedeno obvezno testiranje, a ne cijepljenje, za zaposlenike u zdravstvenom sustavu i sustavu socijalne skrbi najmanje dva puta u sedam dana. Testiranje je epidemiološka mjera podobna za rano otkrivanje prisutnosti virusa. Postupak testiranja je brz, bezbolan, rezultati su poznati u kratkom
roku, a potrebno ga je provesti dva puta tjedno. Testiranje nije obvezno za zaposlenike koji ispunjavaju uvjet cijepljenja ili preboljenja bolesti COVID-19, osim ako imaju znakove respiratorne infekcije, druge simptome ili znakove zarazne bolesti COVID-19.
Prema tome zaposlenici imaju mogućnost izbora, cijepljenje, koje je dostupno i besplatno, ili testiranje koje se provodi pri dolasku na posao, najmanje dva puta u sedam dana. Testiranje je omogućeno na nekoliko tisuća mjesta u Republici Hrvatskoj, a trošak testiranja snosi poslodavac.
Pojedini predlagatelji isticali su da je točkom 7.3.2. Rezolucije broj 2361 Vijeća Europe propisano da su države dužne osigurati da nitko nije diskriminiran zbog toga što nije cijepljen, bilo zbog mogućih zdravstvenih rizika ili zato što to ne želi, kao i da je točkom 7.3.1. propisano da su države dužne osigurati da građani budu obaviješteni da cijepljenje nije obvezno i da nitko ne može biti izložen političkom,
društvenom ili drugom pritisku da bude cijepljen ako to ne želi. 3 Navedeni prigovor povezan je s prigovorom da se osporenim odlukama zapravo uvodi opća obveza cijepljenja, odnosno da je cilj osporene mjere “prisiliti” pojedince na cijepljenje. Ustavni sud te prigovore ocijenio je očito neosnovanim. Naime, adresatima je, kako je već navedeno, ostavljena mogućnost izbora, cijepljenje, koje je dostupno i
besplatno, ili testiranje, koje se provodi pri dolasku na posao, najmanje dva puta u sedam dana, i koje, iako može izazivati neugodu, prema ocjeni Ustavnog suda ne predstavlja prekomjerni teret za zaposlene.
Nadalje, predlagatelji nisu pokazali da bi postojalo nejednako postupanje prema pojedincima na temelju njihovog cijepnog statusa, odnosno da je određena skupina pojedinaca stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na cijepljene pojedince. Osporena mjera prima facie upućuje na to da su svi pojedinci, dakle i necijepljeni, dužni predočiti COVID potvrdu. Stoga obveza predočenja COVID potvrde nije
uvjetovana njihovim cijepnim statusom jer se ona može ishoditi i na temelju dokaza o preboljenju ili testiranju, pa je osporena mjera jednako primjenjiva, neovisno o njihovom cijepnom statusu, na sve pojedince koji žele pristupiti zdravstvenim uslugama u zdravstvenom sustavu.
Činjenica jest da cijepljeni i oni koji su preboljeli ne moraju udovoljiti dodatnom uvjetu testiranja, međutim, navedeno ne upućuje da su tim uvjetom necijepljeni pojedinci koji nisu preboljeli bolest COVID-19 stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na cijepljene ili one koji su navedenu bolest preboljeli i da im je time nametnut nerazmjeran teret. Europski sud za ljudska prava u predmetu Zambrano protiv Francuske (br. 41994/21, odluka od 7. listopada 2021.) utvrdio je da COVID potvrde, dokle god necijepljenim pojedincima omogućuju da potvrdu ishode dokazom o preboljenju ili dokazom o provedenom testiranju, kao alternativama cijepljenju, ne predstavljaju zakonodavnu
mjeru koja uvodi cijepljenje ili koja de facto obvezuje pojedince na cijepljenje. Uz navedeno, Ustavni sud istaknuo je da se opća obveza cijepljenja može uvesti samo zakonom, a ne odlukama Stožera”, piše u odluci Ustavnog suda, prenosi Net.hr.
