Analiza popularne HBO serije otkriva nekoliko ključnih nepravilnosti u ekranizaciji svjetski poznate katarstofe
Par sati nakon najgore nuklearne nesreće u povijesti inženjer Oleksiy Breus ušao je u kontrolnu sobu reaktora broj 4 nuklearne elektrane Černobil u Ukrajini. Radio je u nuklearki od 1982. godine, a četiri godine nakon dolaska ondje postao je svjedokom događaja koji su uslijedili jutro nakon katastrofe 26. travnja 1986.
Breus je radio s mnogim ljudima koji su opisani u HBO miniseriji, koja je postigla najbolji rezultat ikada na popularnom internetskom portalu IMDB te je za BBC dao svoju ocjenu.
“Bio sam iznenađen da su nas uopće doveli ondje. Reaktor je bio toliko oštećen. Činilo se kako nemamo što raditi”, rekao je Breus jutro nakon nesreće.
Neki od događaja kojima je svjedočio tog jutra realistično su opisani u TV seriji, no za neke kaže da su fikcija.
Iako smatra da je nesreća u Černobilu prikazana na vrlo moćan način, odnosno kao globalna katastrofa koja je utjecala na živote mnogih, Breus naglašava kako postoje određene tehničke ‘rupe’ u opisima nesreće.
“Nisu to nužno laži, već samo fikcija”, rekao je Breus.
Likovi su ipak druga priča
U srcu TV priče nalaze se tri lika – direktor nuklearke Viktor Bryukhanov, glavni inženjer Nikolai Fomin te zamjenik glavnog inženjera Anatoly Dyatlov. Oleksiy Breus tvrdi da je način na koji su oni prikazani “ne samo fikcija, nego potpuna laž”.
“Njihovi su likovi izvrnuti i krivo prikazani, kao da su nekakvi zločinci. Njih trojica to nikako nisu bili”, izjavio je Breus.
Trojica navedenih su zbog svojih uloga u izazivanju nesreće osuđeni na 10 godina u radnim logorima, a scenarist HBO-ove miniserije Černobil Craig Mazin ostaje kod svog mišljenja da je Diatlov bio čovjek nezgodnog karaktera koji je davao lažne izjave.
Breus potvrđuje da su ga se zaposlenici bojali, ali da to nije cijela priča.
“Kada je došao, među ljudima je zavladala napeta atmosfera. No, bez obzira koliko strog bio, on je uistinu bio veliki profesionalac”, tvrdi Breus.
Posljedice radijacije na ljudsko tijelo Breus smatra adekvatno prikazanima.
“Nikako nisu izgledali dobro, da se blago izrazim. Bilo je jasno da su bolesni, bili su vrlo blijedi. Toptunov je doslovce pobijelio. Vidio sam i druge kolege koje su radile u nuklearki te večeri. Njihova je koža bila jarko crvena. I oni su umrli u moskovskoj bolnici. Izloženost zračenju, crvena koža, opekline od radijacije i pare. Sve su to bile posljedice o kojima su pričali ljudi. No, nikada nisu bile prikazane tako. Kada sam završio sa smjenom, moja je koža bila smeđa, kao da sam potamnio na suncu. Dijelovi tijela koji mi nisu bili prekriveni odjećom, ruke, lice i vrat, bili su crveni”, rekao je Breus.
U prvim tjednima nakon katastrofe po službenim sovjetskim podacima ukupno je od posljedica izloženosti prevelikim dozama zračenja umrlo 29 radnika nuklearke. Još dva zaposlenika preminula su od ozljeda, a tijelo jednog od njih, Valery Khodemchuka, nikada nije pronađeno u ostacima reaktora.
Jedan od prvih vatrogasaca koji su poslani iz obližnjeg grada Pripjata nisu znali za izloženost radijaciji, među njima i Vasily Ignatenko koji je preminuo 13. svibnja 1986. od posljedica zračenja.
Breus uopće nije vidio požar tog jutra
“Vidio sam oštećenja na reaktoru. Mogle su se vidjeti pumpe i ostala oprema, ali nije bilo nikakvog dima ili vatre, vidjela se samo para koja je sukljala iz oštećenih dijelova. Većina vatrogasaca zalijevala je reaktor vodom. No, njihov tanki mlaz vode vjerojatno je ispario prije nego je uopće došao do reaktora.”, kazao je Breus.
Vatrogasci su također uklanjali radioaktivne ostatke s krova nakon što je požar ugašen.
Što se tiče radnika, netočnosti postoje.
Jedna od najdramatičnijih scena u TV seriji je ona u kojoj su prikazana trojica radnika nuklearke koji se dobrovoljno javljaju i ulaze u podzemni tunel ispod reaktora kako bi ondje otvorili ključni ventil. Strahovalo se da će ‘lava’ iz rastopljenog reaktora dospjeti do vode te da će doći do nove, potencijalno mnogo razornije eksplozije.
Njihova su lica bila samo djelomično prekrivena maskama kako bi mogli međusobno komunicirati, no nisu im bile ponuđene nagrade te nisu dobili pljesak nakon uspješnog povratka.
“To je bio samo naš posao. Tko bi tome pljeskao”, rekao je jedan od radnika Oleksiy Ananenko.
Suprotno izvješćima da su trojica ronioca umrla od posljedica radijacije nakon te akcije, činjenica je da su svi preživjeli. Voditelj smjene Borys Baranov umro je 2005. godine, dok su Valery Bespalov i Oleksiy Ananenko još uvijek živi.
Rudari su dovedeni kako bi ispod reaktora prokopali tunel i zaustavili istopljenu jezgru da prodre kroz betonsku ploču i zagadi podzemne vode, što bi ugrozilo milijune ljudskih života. Temperature ispod reaktora bile su visoke i u seriji su rudari prikazani kako rade goli.
“Da, oni su skinuli odjeću, ali ne onako kako se vidjelo na televiziji, ne do kraja”, kaže Breus i ističe da njihova uloga na kraju uopće nije bila važna za priču.
Most smrti
U TV seriji stanovnici Pripjata nakon nesreće odlaze na željeznički most kako bi bolje vidjeli požar, nesvjesni opasnosti od radijacije. Djeca su prikazana kako se igraju u radioaktivnoj prašini koja pada s neba, poput snijega.
No, Breus tvrdi da je većina stanovnika Pripjata ustvari prespavala eksploziju, a i on je za nesreću doznao kada je došao na posao jutro poslije.
Nesreća je razotkrila ključne mane sovjetskog sustava
“Naprimjer, ta potpuno nepotrebna tajnovitost o černobilskoj katastrofi. Kada su zaposlenici stisnuli crveni gumb, reaktor se nije zaustavio nego je eksplodirao”, izjavio je Breus.
Dok mnogi hvale posvećenost scenarista serije detaljima, on smatra da je upravo to jedna od njenih mana.
“Prikazano je puno stereotipa, tipičnih za ‘zapadnu predodžbu’ Sovjetskog Saveza. Velika šalica, vodka, posvuda KGB”, ističe Breus.
Vijesti.hr
