Rijetko kada pišem u nastavcim jer rijetko kada imam priče za nastavke. Alli ovaj tekst se nadovezuje na onaj prošli. Za sve koji ga nisu pročitali, ukratko, radi se o ženi koja je prošla kroz težak pobačaj pomoću tableta a nakon dana provedenog u bolnici napokon je, potpuno iscrpljena od povraćanja i bolova, došla doma… (OVDJE)
Na posljednjem pregledu su joj rekli neka se vrati ako primijeti da nešto nije u redu. Dva sata kasnije, počela joj je rasti temperatura. Zvala je hitnu ginekologiju da pita treba dolaziti ili ne, ali jedina informacija koju je dobila je ona kako preko telefona informacija nema.
U 21:30 spremanje i natrag u bolnicu.
Ovo nije tekst o bolničkom osoblju
Neka se zna, svi članovi bolničkog osoblja koje je taj dan srela, prema njoj bili su odlični. Ovo nije tekst o njima. Svi oni (izuzev tete u ljekarni) koje je srela tu noć, također su bili ljubazni. Ovo nije tekst za njih.
Ali ovo je tekst o hrvatskom zdravstvu. Ovo je tekst za svaku osobu koja je, od osnutka Lijepe nam naše, primila plaću za organizaciju zdravstva. Ovo je tekst za sve Kujundžiće, Ostojiće, Hebrange, Milinoviće, Vlahušiće i ine ministre zdravstva koje sam po putu zaboravila.
Za sve njih koji su primali plaće da bi organizirali jednu od daleko najvažnijih, a prema mojem mišljenju najvažniju zadaću bilo koje Vlade, zaštitu zdravlja njezinih građana. Ne zaštitu isključivo njih i njihovih obitelji i poznanika, već i nas koji ne ulazimo u tu ekskluzivnu i odabranu skupinu ljudi. Za sve njihove tajnike, pomoćnike, savjetnike i sve one koji su primili makar i jednu kunu da bi sustav profunkcionirao, a za koje nikad nismo, niti hoćemo čuti.
Za sve djelatnike na razini gradova, na razini Primorsko- goranske županije koji su odgovorni za zdravstvo.
Sram vas može biti.
Zašto tako?
Evo zašto…
Žena se nakon bolnog pobačaja vratila na ginekologiju zbog povišene temperature. Nije paničarka, nije sklona odlasku na Hitnu osim ako nije zaista hitno; posljednji put Hitnu je posjetila kada je usred normalne večeri njezinim tijelom potpuno neočekivano odlučio prošetati bubrežni kamenac.
Međutim, nitko joj tog dana nije rekao da bi se temperatura mogla povisiti, što svakako ulazi u ono „ako se dogodi bilo što, vratite se natrag“.
I eto nje natrag…
I eto nje natrag u istu zgradu, ispred iste ambulante, kod istog liječnika. Temperatura je u međuvremenu pala pa se osjećala kao potpuni idiot jer je došla, ali doktor svejedno traži od sestre da joj vadi krv.
Čeka nalaze oko sat vremena. Loši su, no on tvrdi da je to u skladu s očekivanjima. Svejedno joj pripisuje antibiotik uz napomenu neka se vrati opet, ako opet vidi da nešto ne štima. Šalje je u Dom zdravlja po recept, kako bi mogla otići u dežurnu ljekarnu podignuti lijek.
I tad kreće još jedno u nizu veselja tog nezaboravnog dana.
Dom zdravlja ne radi. Ili je on poslao krivo ili je ona shvatila krivo, sad je nebitno. Odlazi pitati u Hitnu gdje mora po recept. Sestra na Hitnoj šalje je natrag na ginekologiju kako bi oni rukom dopisali adresu Doma zdravlja na Podmurvicama jer u protivnom možda neće htjeti izdati recept.
Vraća se natrag na ginekologiju pitati, sestra tamo tvrdi kako to uopće nije istina i neka slobodno ode u spomenuti Dom zdravlja. Sad je već opet boli i krvari. Njezin dečko koji sve to proživljava s njom ima problema zbog kojih se i on jedva kreće. Nije važno za špotanje organizacije našeg zdravstva, ali važno je za priču. Jer oboje se muče.
Sestra na ginekologiji bila je u pravu. Na Podmurvicama su joj bez problema dali što joj treba.
Odlazi u dežurnu noćnu ljekarnu.
Gospođa iza barikade
Pruža recept gospođi iza barikade (znate kako izgleda noćna dežurna ljekarna u Rijeci). Gospođa uzima papir i za par minuta govori kako antibiotika uopće nema u njihovim ljekarnama i ne zna kad će doći. Poručuje da postoje zamjenski, ali njoj pripisani antibiotik jedini je koji se plaća. Ovi ostali su bez nadoplate pa šifra na crvenom receptu neće proći u programu.
„Morate se vratiti tamo gdje su vam pripisali antibiotik i tražiti drugi“, kaže gospođa u ljekarni. Ona je moli da joj da bilo što. Pita postoji li bilo koji drugi način. Govori ženi bez lica i suosjećanja da je danas imala pobačaj i krvari, govori joj kako više ne može hodati. Žena bez lica ne može vidjeti njezino lice. Ne može vidjeti bljedilo, iscrpljenost i sada već, muku.
Foto: Ilustracija
Šalje je natrag.
Ona ulazi u auto i počinje plakati. Nakon cijelog dana, sad je ne samo fizički, već i psihički na izmaku snaga. On je u autu, jedva vozi od bolova, ali trudi se ne pokazati joj u kakvom je stanju.
Nema druge. Ponovno odlaze na ginekologiju, dobivaju privatni recept.
S tim receptom opet u Dom zdravlja na Podmurvice i s njim natrag u dežurnu ljekarnu gdje napokon dobiva antibiotik.
Dolaze doma oko 1:30 ujutro.
Pa se pitam.
U 21. stoljeću, u doba kada bespilotne letjelice uništavaju mete na drugom kraju svijeta, kada je protok informacija veći i brži nego ikad prije, kada se zahvaljujući tehnologiji obavljaju dosad nezamislive operacije, kada se 3D printeri žele upotrijebiti (isprike ako se to već radi) za printanje ljudskih organa, je li moguće da nitko ne može povezati naše ljekarne, bolnice i Domove zdravlja?
Zar je moguće da nitko ne može dati uvid doktorima u lijekove kojima raspolaže barem dežurna, a naročito dežurna noćna ljekarna?
Zar ne postoji način da se osobu kojoj je potreban neki lijek ne šalje na 5 različitih mjesta nego uz dva klika mišem samo u ljekarnu? Pa se usput vidi i postoji li propisani lijek ili se mora dati nekakva zamjena?
Zar ne postoji način da barem oni koji izdaju hitne recepte, Domovi zdravlja, imaju vezu s ljekarnama? Ako je već potreba za papirima toliko velika i ne može se sve napraviti e-putem iz bolnice, zar oni koji izdaju te papire ne bi trebali znati da antibiotika nema? Nego ih ona upozorava neka reagiraju odmah u slučaju da netko te večeri potražuje isti antibiotik.
Postoji li način da gospođa bez lica i osjećaja okrene makar neki broj telefona ili pošalje nekakav zahtjev mailom ili bilo kakvom vrstom specijaliziranih programima (o kojima ja ne znam ništa) da ne bi ženu koja više ne može hodati slala natrag cijeli đir jer joj „šifra u programu neće proći“.
Postoji li ikakav način da se običnim ljudima, ljudima koji nemaju poznato ime i prezime koje je povezano s drugim poznatim imenima i prezimenima, život olakša?
Od voditelja odjela za zdravstvo grada Rijeke, preko Primorsko-goranske županije, do samog ministarstva. Sigurna sam, ma i više nego sigurna, da se vama i vašima ovakva večer dogodila ne bi. Sigurna sam da bi se pronašlo načina da vas, vašu ženu, kćer, majku, sestru ili ljubavnicu potpuno iscrpljenu s pratnjom koja je u još većim bolovima, ne bi slalo u višesatni obilazak institucija jer, mrtvo-hladno, šifra u programu neće proći.
