Ingrid Divković sve nas je osvojila svojom dirljivom pričom “POSTOJI JEDAN ‘ŠTA DA?’ GRAD…”, a to je tekst koji je do danas ostao najčitaniji tekst objavljen na portalu Riječan.IN. U nastavku pročitajte još jedan dirljivi tekst nadarene Riječanke…
13. lipnja 2015. Subota. 16 sati.
Rijeka – Zagreb – Madrid – Tenerife (Kanarski otoci); Vrijeme povratka: nepoznato.
Danas se ne zovem Ingrid Divković. Danas sam samo broj od onih mnogobrojnih koji su napustili Hrvatsku. Da. Mnogo nas je. Da nas krenete brojati, potrajalo bi. Mnogi će me, koji ovo budu čitali, shvatiti. Mnogi neće. Ja tu nažalost ne mogu ništa. Ne pišem ovo kako bih umirila druge ljude. Pišem ovo kako bih umirila sebe. Mir je, vjerujte mi na riječ, nešto vam je uz krov nad glavom i hranu najpotrebnije kada ste daleko od svog doma…
Ne. Nisam pobjegla od Balkana. Tužna. Ogorčena. Razočarana. Nisam otišla ni zato što sam morala. Ili zato što sam prestala voljeti svoje. Ne. Nisam otišla ni zato jer sam bila gladna. Kruha. Igara. Para. Moći. Otišla sam zato jer sam se ulovila kako sjedim. Ne pred vratima, ne iza njih. Već baš između. U zlatnoj sredini. S laptopom pod rukama i s nekom čudnom, neobjašnjivom boli iznutra. Boljeli su me isti uvjeti, iste borbe. Isti završetci. Morala sam probati. Ne bi si oprostila da nisam. Kad si žena boriš se duplo više, ali rijetki to priznaju. Naročito na Balkanu.
Boljela me sredina u koju sam zalutala, a s kojom se nisam mogla i nisam znala nositi. Zapravo, možda su me boljele godine, jer s trideset, posljednji vlak za odlazak trubi… mislim možeš otići i sa dvedeset, i sa pedeset, ali nisi isti. Ne tražiš isto…
Zlatne sredine su živi vragovi. A sjećam se, pisala sam. Nisam ti ja za rođena za sredinu dušo. Sve i da je zlatna. Ja sam ti rođena za litice. Za hod po rubu. Koji apsurd. Koja životna ironija. Pisati, a ne živjeti napisano.
Dugo sam živjela u hodniku navika. Dugo sam samu sebe trovala mislima (valjda onim naučenim, naslijeđenim mislima) kako čovjek mora biti i ostati isti. Zbog sebe. Još više zbog drugih. Trudila sam se udovoljiti svima, najmanje je ostajalo meni. Dosljedna svakoj svojoj navici, ulovljena u svaki njezin vrtlog, presretna, preponosna zbog toga. Jer kako bi bilo (glupo i neodgojeno) kada bi svi, onako odjednom, i u isti mah poželjeli otići, gdje god požele? Izaći iz vrtloga? Onda naša, do jučerašnja sreća koja stanuje u čovjeku najednom nestane, jer nijedna ne traje dovoljno dugo, izblijedi, kao kosa na ljetnome suncu i onda poželiš promijeniti boju. Promijeniti bilo što. Jer najgora je boja ona isprana od navike, od istoga.
Prije devet dana otišla sam. Napustila Balkan, točnije svoju rodnu Rijeku sa dvije putne torbe. Ne. Nije bilo lako. Čak naprotiv. Bože moj, je li ikome ikada bilo lako? Ali, da budem iskrena do kraja, nisam ni očekivala da će biti. Kod takvih odluka htio – ne htio tegliš. Danima. Ne samo putne torbe. Već i mnogo teži teret. Knedlu u grlu. Zbog koje ne možeš jesti. Ne možeš spavati. Zbog te knedle posumnjaš. U sebe, u svoju odluku. U život sam. Nisi čovjek ako ne sumnjaš. Ako se ne bojiš.
U ovom vremenu odlaženja pitali su me, točnije govorili su mi mnogi,…
Kako to da sada odlaziš? Odlaziš zauvijek? Zašto? Pa na Balkanu ti odlično ide… mislim pisanje, knjiga, baš sve ti je krenulo… vrhunac. Stara luda si što odlaziš…
Odzvanjalo mi je mislima. Tutnjalo i brujalo.
Luda si što odlaziš…
Luda sam ako ostanem.
Netko od Balkana bježi. Netko mu se predaje.
Da li bi vrijedilo više da sam im jednom po jednom krenula opisivati svoje osjećaje, ono iznutra, i koliko mi je potreban, barem na neko vrijeme odmak od svijeta koji poznajem? I da zapravo ni sama ne znam zašto odlazim ali da moram otići, moram (da bi pronašla nešto novo, da bi probudila nešto staro, da bih izgradila, srušila, doživjela, osvojila…) I da ne znam kada ću se točno vratiti, ali da ću se vratiti sigurno hoću. Jer, što znači otići zauvijek?…
Htjedoh ih pitati, ali nakupilo bi se previše pitanja, recite mi, postoji li išta na svijetu za što vrijedi to zauvijek? Koliko ja znam, koliko sam ja na svojoj koži osjetila, sve je tu, sada, ovoga trena… ništa ne traje zavijek, i želimo li uopće nešto za zauvijek?
Ja ne želim ništa za zauvijek. Meni je dovoljno ovo SADA. Pa koliko god to trajalo.
Neki kažu da u životu trebati slijediti srce. Slušati unutranji glas. I ja sam jedan, jedna od tih nekih. Prvi put kada sam poslušala srce odvelo me toliko daleko da se više nisam znala vratiti istim putem. Zahvalna sam mu na tome. Nakon tog prvog puta sve je (po)teklo. Riječi. Moja knjiga. Ljudi. Energija. Ljubav. Naposljetku – Život.
Osjećam da mi se ponovno događa ista stvar.
Danas. 5. 800 kilomentara daleko od doma. Od rodne Rijeke. Od Balkana.
Dovoljno blizu. Dovoljno daleko.
Sretni su oni kojima sreća stanuje na jednoj adresi. Ja sam od onih koji sreću traže na više adresa. I to onih nepoznatih. Da, morala sam otići. Kada je najbolje kada je vrhunac, kako oni kažu. Zbog razloga kojeg još uvijek tražim, ali znam, znam da ću ga naći.
Nahraniti sebe, nahraniti daljine u nama.
Trebalo bi biti bitno (ne znam zašto nije). Svjesni da nas tamo negdje, gdje se drugi ni u mislima ne usuđuju poći, očekuje nešto za što vrijedi napuniti kofere… borbama…
Od nasilnog bijega gori je tak rezignirani ostanak.
Uvijek je lakše čuvati krila za bijeg.
Predati ih nečemu što je veće od nas samih, već malo teže zar ne?
Ne znam za vas, ali ja nikada nisam išla lakšim putem…
p.s. I ne. Nisam išla sama. Sa mnom su moja dva anđela. Moja dva razloga za život. Za ljubav.
ON i moj labrador Max.
