Samo malo treba da jedna glupa odluka, oko ćiriličnog natpisa na nadgrobnom spomeniku a koja se tobože poziva na Ustav, dovede do usijanja i viška verbalne žuči
Piše: Neven Šantić
Za one koji za to još nisu čuli, direktor lokalnog komunalnog poduzeća u Općini Vrsi u zadarskom zaleđu naložio je obitelji pokojnika, koja živi u Nizozemskoj, da ukloni ćirilični natpis na nadgrobnom spomeniku. I to pozivajući se na to da ćirilica nije službeno pismo u Hrvatskoj te na manjinsko pravo korištenja drugog pisma jedino ako u nekoj općini živi više od 30 posto pripadnika manjinskog stanovništva, a Vrsi nisu taj slučaj.
Direktor – umišljeni izazivač incidenata
Direktor, koji si eto umišlja da je pravni i ustavni ekspert, nije ništa drugo do umišljeni izazivač incidenata.
Ništa od onoga što je izjavio nije točno. Nadgrobni spomenici su privatna stvar koja nema nikakve veze sa službenim pismom u Republici Hrvatskoj, a još manje sa pravima nacionalnih manjina na korištenje svog pisma u područjima gdje žive. Ako budu zabranjivani nadgrobni spomenici na ćirilici, što ćemo s onima na hebrejskom, ili na talijanskom, njemačkom ili mađarskom jeziku.
I usput, na zadraskom groblju nitko ne dira ćirilične spomenike, čak su konzervatorski zaštićeni.
Kome i zašto može smetati ćirilica?
Jedino što je nadobudni direktor uspio jest izazvati novi međunacionalni skandal, jedan u nizu događaja od kojih očito podjednako dobro žive i hrvatski i srpski nacionalisti, međusobno se hraneći budalaštinama, dajući sebi na važnosti, podižući si “rejting” u nacionalističkim krugovima te prihodujući, kad im se ukaže prilika, i ponešto novaca od busanja u nacionalna prsa.
Pa kad je već izbio novi, mini ćirilični rat – koji bi uskoro mogao i završiti jer se navodno načelnik općine Vrsi ispričao obitelji i nastoji izgladiti stvar, a i za same mještane pismo nije problem, ali kod nas se nikada ne zna – valja se zapitati kome i zašto može smetati ćirilica, ne samo na nadgrobnim spomenicima nego i u javnom prostoru u Hrvatskoj općenito.
Dakle, kome može smetati ćirilično pismo, jedno, pored latinice i glagoljice, od tri hrvatska povijesna pisma? U proteklih trideset godina smo saznali da to smeta onima koji ćirilicu, u najmanju ruku, krive za rat. Eto, misle genijalci, ćirilica je simbol srpstva (a ništa nije više srpska nego hrvatska) i nakon velikosrpske agresije valja je ako ne iskorijeniti, a ono bar zabraniti za javnu upotrebu.
Platile su takvu logiku, za koju doista treba imati poremećaj sivih moždanih stanica, i brojne knjige na ćirilici.
Nije ćirilica izazvala rat
Zapamtimo jednom zauvijek. Nije ćirilica izazvala rat, kao što ga nije izazvala sama po sebi ni razlika u vjeri ili etničkoj pripadnosti.
Izazvali su ga, kažimo još jednom za ponavljače, velikosrpski političko-javni krugovi (nasljednici i propagatori radikala iz 19. stoljeća) kojima je, najprostije kazano, guzica bila gladna suverenog vladanja na exjugoslavenskom prostoru bez imalo želje za bilo kakvim dogovorom s drugima.
Kad je rat krenuo, znamo kako je dalje išlo. Ubijanja na svim stranama, dok nije bilo gotovo.
I kada je bilo gotovo s ratovanjem, i kada je završena reintegracija Podunavlja, te Hrvati i Srbi počeli vezivati pokidane niti, pojavio se u Vukovaru problem s tablama na državnim ustanovama na ćirilici. Radili su bijes i čekići, s istim “argumentima” turbo Hrvata da je ćirilica “zločinačko pismo” i bez sluha za drukčija mišljenja.
A mogao bih se kladiti da se većina tih hrvatskih hipernacionalista divi čvrstoj ruci Aleksandra Vučića, apologeta velikosrpske politike koja je dovela do rata, a koji se prije desetljeća obukao u tobožnje europsko odijelo ne promijenivši svoju ćud.
I za kraj jedna poučna priča
U Finskoj je i švedski službeni jezik, iako većina od samo 9 posto Šveđana živi na Alandskom otočju, gdje imaju autonomiju s vlastitom skupštinom, uz nešto njih u Helsinkiju. To znači da svi zaposleni u državnoj upravi u Finskoj moraju znati i finski i švedski. I nikome to ne smeta (vjerojatno ima pokoja usijana finska glava ali nije vidljiva).
Pokušajmo zamisliti situaciju u kojoj bi u Hrvatskoj u službenoj upotrebi bila i srpska varijanta jezika (ijekavska naravno jer Srbi u Hrvatskoj nikada nisu govorili ekavski) i ćirilica. I zapitajmo se, ne osvrčući se na kolutanje očima onih kojima je to nezamislivo, što bi time Hrvati mogli izgubiti.
Zapravo ništa. A mogli bi dobiti priznanje civiliziranog naroda, odnosno nacije koja je sposobna graditi etničke mostove a ne ih rušiti.
