RECENZIJA KNJIGE Prvijenac Amele Dželić oda je snažnim ženama

RECENZIJA KNJIGE Prvijenac Amele Dželić oda je snažnim ženama

FOTO: Facebook

U posljednje vrijeme kao da sve češće primjećujem polemike o tome je li svaka knjiga i dobra knjiga. Pomisao na to je li svaka knjiga vrijedna čitanja nagnala me da odgovor nađem u pitanju – ima li svaka knjiga i svoju publiku? Odgovor nisam predugo tražila, i teško je ne primijetiti da jedna osoba također čini publiku. Pa ako netko napiše knjigu možemo biti sigurni da će ju barem bliske osobe pročitati. Osobno ne vjerujem da se takvo što uopće i dogodi već knjigu pročita barem jedan stranac koji je do te knjige došao pitajbožekako

Do posljednje knjige koju sam pročitala sam i ja sam došla za mene čudnim putem samim time što je novina i osvježenje mom čitateljskom duhu da mi knjiga dođe poštom iz Švedske. I to s posvetom, što me posebno razveselilo jer sam ja jedna od onih koju knjigu bez posvete smatra nepotpunom. Fale baš ta slova da bi knjiga bila spremna za čitanje.

Kada je knjiga stigla brzopleto sam otvorila omotnicu i dočekao me znakovit naslov koji je potpuno odgovarao mom trenutnom stanju. Pa čak mu je i naslovnica išla u prilog. Ja – bez uputstva za upotrebu je naslov kojemu nisu trebala crvena slova da ostavi dojam, a žena koja sjedi pored prazne stolice okrenuta leđima savršeno je detektirala osamu u koju sam se postupno uvlačila. Amela je u posveti napisala „ti koja živiš hrabrost“ i ta će rečenica, a da toga nismo bile svjesne niti ja ni ona postati lajtmotiv ove knjige.

UPRAVO SE ČITA

Kao novinarka sam pratila i kulturu, ali odmah moram priznati da se nikad nisam usudila napisati književnu kritiku pa se tako i ovaj moj tekst nikako ne može svrstati među pera stručnjaka. Mada, ne pada mi uopće teško pisati ovaj tekst iz perspektive žene. Na prvoj praznoj stranici autorica postavlja rečenicu „Mene bi trebali pokazivati djevojčicama u školi – da vide kakve ne smiju postati.“ Već s tom prvom mišlju započinje putovanje Amelinim unutrašnjim svijetom. Taj nehajni konflikt koji se stvorio u rečenici zasigurno nije bio namjeran. Rekla bih da je čak i bio nesvjestan. S jedne strane vidimo potpunu svjesnost autorice prema svojim porazima, a s druge strane ogromnu hrabrost da se iza njih stane bez autodestrukcije i samosažalijevanja. Autoironija koja prožima rečenicu je suptilna i utoliko poželjna.

Autorica u priču ulazi vrlo direktno i nema previše razmišljanja o čemu se radi, već o tome što će se dogoditi. Koristi se stilom dnevnika u koji prosipa već spomenutu autoironiju tako da postiže mješavinu suza i smijeha. Koristi vlastita traumatska iskustva da promatra sebe, a ne da krivi okolinu čime kod čitatelja budi osjećaj s kojim se može identificirati. Dželić, ukratko, educira čitatelja mada joj to nije intencija.Dok čitate njezinu ispovijest koju je ukoričila imate dojam da je sve poraze posložila po bojama, pospremila ih u ladicu, a onda ih pažljivo vadila jednog po jednog i servirala knjigu. Biti žena s Balkana i pisati o ljubavnom i životnom – da tako kažem – kolapsu je u najmanju ruku hrabro, a upravo to Amela postiže svakom sljedećom stranicom.

Ne znam tko će ovu knjigu pročitati, ali znam tko joj je publika. Amelina knjiga podsjetnik je da svaka žena može biti snažna – ako to izabere. I priručnik za shvatiti kakva je žena kada voli – svakom muškarcu koji se usudi saznati.  Jedina zamjerka knjige je što nije duža pa da sasvim voajerski pratimo Amelinu istinu. Bit će u najmanju ruku uzbudljivo pratiti autoricu na njezinom još uvijek nepoznatom spisateljskom putu.

Bojana Guberac

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video? Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.

Komentari