Činjenica je da nam nedostaje kulture aktivizma, želje da se sudjeluje u oplemenjnivanju svoje životne sredine
Piše: Neven Šantić
Aktualna akcija Direkcije za mjesnu samoupravu Grada Rijeke da se vijećima mjesnih odbora prijave prijedlozi za takozvane male komunalne akcije (izgradnja dječjih igrališta, uređenje zelenih površina i parkirališta, sanacija prometnica i divljih deponija…) u 2023. godini, još je jedna prilika da građani pokažu entuzijazam, stisnu petlju, prošetaju do vlastitog mjesnog odbora (mogu i elektronskom poštom) i izlože ideju o uređenju prostora u kojem žive.
Hoće li iskoristiti tu priliku?
Mnogo puta, i to s pravom, prigovaramo gradskoj, uopće bilo kojoj lokalnoj vlasti da ne brine dovoljno o izgledu grada – prije svega o ulicama, cestama i javnim površinama. No, isto tako, kada nam se pruži prilika nešto učiniti da to promijenimo, najčešće ne reagiramo. Većinom radije njurgamo i mrmljamo zavaljeni u fotelju ili nagnuti kroz prozor gledajući u vlastito (zapušteno) dvorište nego što bi sami bilo što poduzeli. Takvo je iskustvo.
Možda će ovoga puta biti drukčije, možda neće samo članovi vijeća mjesnih odbora biti ti koji će nešto predložiti odnosno inicirati. Teško je procijeniti. Ali je jedno sigurno, naime da oni koji to ne učine a stalno prigovaraju, i uz to ih takva ideja ne košta nekog posebnog fizičkog napora, nemaju nikakvo opravdanje za svoju šutnju.
Činjenica je da nam nedostaje kulture aktivizma, želje da se sudjeluje u oplemenjnivanju svoje životne sredine.
Kada su u socijalizmu prestale “dobrovoljne” radne akcije, mnogi su jedva dočekali da se povuklu u svoje domove i brigu o zbivanjima u mjesnoj zajednici prepuste nekolicini nadobudnih aktivista. Promjenom političkog sustava takav pristup svom okolišu više nije bio popularan jer se smatrao “socijalističkim”.
Kakva zbrka. I u glavama i u srcima. Upravo u najrazvijenijim zemljama, “uzor kapitalističkim društvima”, ljudima nije svejedno u kakvom će okolišu živjeti, hoće li imati igrališta za djecu u svom susjedstvu, kakva će im biti javna rasvjeta i ima li u njihovoj blizini divljih deoponija smeća. I za čas se organiziraju kad im je nešto potrebno.
Jedan dio pasivnih građana pak smatra da takve akcije neće ništa bitno promijeniti, da treba ponuditi više, da mjesni odbori nemaju ni moć ni novca te da je sve u rukama gradske uprave. Ergo, nemaju se razloga aktivirati.
Ovo je najbolji primjer kako se iz solidnih premisa donose krivi zaključci. Naime, mjesni odbori doista nisu ni sjena nekadašnjih mjesnih zajednica koje su imale i pravnu osobnost i nesputane zakonom određene nadležnosti, prema tome nemaju neku moć a još manje imaju novca. Kapu kroji gradska uprava a sve je to poznato i prosječnom biraču koji izbore za vijeća mjesnih odbora zaobilazi u širokom krugu. Ako se na tim izborima u pojedinim mjesnim odborima pojavi deset posto birača to se smatra uspjehom.
Međutim, to će tako trajati dok god građani-birači budu pasivni promatrači onog što se oko njih zbiva. Zatvoren je krug: gradska vlast daje mrvice – građani su pasivni i ne traže više – gradska vlast nastavlja nuditi mrvice. Izlaz iz ovog kruga je pritisak na gradsku vlast i na političke stranke predstavljene u Gradskom vijeću da se mjesna samouprava počne doživljavati ozbiljnije, jer građani, zavisno od područja na kojemu žive, imaju različite probleme koje treba, i na njihovu inicijativu, svakodnevno rješavati.
A da bi taj pritisak doista mogao uroditi plodom prije svega je potrebno prestati njurgati i mrmljati sebi u bradu te pokazati da nam je stalo. Makar i s idejom uređenja dječjeg igrališta u blizini svojeg stana ili kuće.
Sve započinje prvim korakom…
