MORA VIDJELA NIJE

Ispovijest sezonske radnice: ‘Kolega je bio toliko gladan da je jeo ostatke od gostiju’

Ilustraija: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

‘Svaka pauza se mjerila, svaka cigareta brojila i svaki odlazak u toalet bilježio. Bili smo kao u vojsci’

S turističkom sezonom na Jadran stiže i tisuće sezonskih radnika, a iskustva su različita. Neki “pregrizu” i istrpe tih par mjeseci za dobru plaću, neki su zadovoljni i vraćaju se svake godine, a neki se ne vrate nikad. Kao što je slučaj anonimne žene iz ove priče koja je radila kao sezonac u malom mjestu blizu Makarske, kako je navela. 

Plaća je bila skoro dvije tisuće eura za ispomoć u restoranu, ali postoji i druga strana medalje… 

“Sve je u početku djelovalo kao dobra priča. Radiš osam sati u restoranu koji gleda na more, a imaš organiziran i smještaj i hranu. Plaća je bila skoro dvije tisuće eura za ispomoć u restoranu. Jedino na što se ljudi nekako fokusiraju prije nego odu tamo su – more i novac. Stigla sam u malo mjesto blizu Makarske i bila orna raditi. Pokupili su me na autobusnoj stanici i sve vrijeme su me upućivali u posao, a nisam bila ni svjesna da ću nakon 13-osatnog putovanja odmah biti bačena u kuhinju raditi. Imala sam sat vremena da se smjestim i spremim za smjenu. Možete misliti u kakvom sam stanju bila”, ispričala je za portal Nova.rs.

Obećanja i stvarno stanje

U razgovoru za posao rečeno je da se radi o apartmanima za zaposlene koji se sastoje iz sobe sa dva kreveta, dva mala ormara i zajedničkom kupaonicom. Međutim, ispostavilo se da su ti “apartmani” u stvari sobe, kupaonice nije bilo. Bile su tri sobe s krevetima na kat, te je nas 12 koristilo jedan wc – u sklopu apartmana u kojem su boravile gazde. Ne daj Bože da ti je nužda usred noći, oni bi zaključali svoj apartman da se naspavaju te smo se mi morali snalaziti. Samo ću reći, postojalo je veliko dvorište…

Posteljina je bila baš stara. Plahte su na sebi imale pečate iz nekih bolnica, a deke su bile vojničke. I nije nas bilo briga, toliko bismo bili umorni da nitko od nas nije ni zagledao u što liježe. A što se tiče pranja rublja, mašina se uključivala jednim danom tjedno. Dosta toga smo prale na ruke i to uglavnom usred noći kako gazde ne bi vikale što trošimo silnu vodu u dvorištu.

Krenulo je po zlu od samog početka

Prvi radni dan sam doživjela da se deru na mene jer sam previše spora, kao i da gulim krumpir previše ‘debelo’. Ali rekla sam sebi da neću odustati i da sam došla zaraditi makar crkla – ipak je to vrlo značajan novac i mogla bih biti mirna za barem dvije godine studija.

Smjena mi je počinjala u 14 sati, što bi značilo da radim do 22… Ali, malo morgen! Radilo se dokle god su gosti dolazili, a s obzirom na to da se nalazimo uz more – njih je uvijek bilo. Makar to bili pijani Englezi koji u ponoć svraćaju na burgere…

I prvu noć zatvorili smo u jedan sat poslije ponoći, a ispomoć u kuhinji se pretvorila u pomaganje u čišćenju i raspremanju cijelog restorana. I prepakiravanju namirnica koje su se ponovo zamrzavale.

Ako mislite da na moru u skupocjenim restoranima jedete svježe morske plodove – varate se. Uglavnom su to bile smrznute uvezene namirnice, jer je tako jeftinije, i da ne pričam da se to nekoliko puta zamrzavalo i odmrzavalo. Što sam potvrdila u razgovoru s još nekoliko sezonaca koji su radili u različitim restoranima.

Kuhar je bio ludilo. Mislim da se nikad nije kupao, uvijek je bio prljav i pušio je cigaretu dok kuha, a to je glasio za jedan od boljih restorana u tom mjestu. Zaista. Lokalci su baš bili ponosni na njega.

Motiv – novac.

Opravdavali su sve velikim plaćama i pitanjem: ‘Misliš da bi negdje zaradila toliko za ovaj poslić?’ Poslić…

Od umora nemaš snage ni otići do trgovine, a kamoli u neki izlazak. Za prvih mjesec dana otišla sam tri puta na plažu, i bilo je jezivo.

Liniju sam dotjerala od silnog znojenja, tegljenja teških vreća, ali i ograničenih porcija koje su nam gazde određivale. Jedan dečko, koji je inače bio dva metra visok i kao od stijene odvaljen, onako jak, grdosija je nekad bio toliko gladan da bi jeo ostatke koje bi gosti ostavili u tanjuru, jer, čisto da naglasim – sav novac bismo dobivali na kraju, tako da je rijetko tko imao uz sebe višak novca za trošak.

Svaka pauza se mjerila, svaka cigareta brojila i svaki odlazak u toalet bilježio. Bili smo kao u vojsci.

Ali, izašli smo iz toga jači nego ikad. Kada je otkucao drugi mjesec, kolektivno je nas osmero od desetoro dalo otkaz i dva tjedna smo proveli uživajući, ali opet, dijeleći prostorije za spavanje – valjda neki stockholmski sindrom. Dobili smo takav ten da su nam svi zavidjeli, a samo mi smo znali kakvu smo golgotu preživjeli. I dan danas se sprdamo hoćemo li tamo ponovo, a iskreno da vam kažem – mislim da se u to mjesto više nitko od nas nikada ne bi vratio”, prenose RTL Vijesti.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari
Povezani sadržaj
Views Views