Autor je kazao kako njegovo djelo nije odgovor na revizionističke istupe u hrvatskom društvu već pokušaj shvaćanja masovnog zločina, ljudi koji su u njemu sudjelovali te konačno žrtava istog
Sinoć je u prepunoj Gradskoj vijećnici predstavljena nova knjiga povjesničara Ive Goldsteina, “Jasenovac”. Radi se o historiografskom djelu o kojem će se tek pričati u hrvatskoj javnosti, ionako odveć ideološki podijeljenoj, na one koji osuđuju i one koji nastoje relativizirati ustaške zločine.
Prije razgovora s autorom kojeg je vodio riječki publicist Vuk Perišić u društvu urednika izdavačke kuće Fraktura, Seida Serdarevića, nazočnima se obratio i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel kazavši kako je ponosan zbog činjenice održavanja promocije u vijećnici grada koji stoji čvrsto na antifašističkim temeljima, a koje časno znanstveno zastupa upravo povjesničar Goldstein.
Isto tako, ustvrdio je kako nije zamišljao demokraciju na način da u knjižari jedna pored druge stoje knjiga Ive Goldsteina i djelo “Mit o Jasenovcu” slovenskog povjesničara Romana Leljka, autora koji tvrdi kako je postojanje tog logora povijesna prijevara te kako je broj žrtava bio daleko manji nego što je potvrđeno znanstvenim istraživanjima. Takav revizionizam ne zaslužuje imati mjesto u normalnom društvu, smatra Obersnel.
Autor kaže kako njegovo djelo nije odgovor na revizionističke istupe u hrvatskom društvu već pokušaj shvaćanja masovnog zločina, ljudi koji su u njemu sudjelovali te konačno žrtava istog.
Knjiga na skoro 1000 stranica nudi genezu razvoja, organizacije i samog djelovanja logora koji je osim po zvjerstvima koja su se u njemu događala, poznat i po svega par logoraša koji su uspjeli iz njega pobjeći, zbog činjenice kako su ga do zadnjeg dana posebno nadzirale specijalne ustaške postrojbe.
Knjiga je utemeljena na obilju arhivske građe i pisana je bez ideoloških predrasuda i politikantskih motiva. Goldstein se, kako sam kaže, ograđuje od sukoba s revizionistima koji pokušavaju relativizirati jasenovačke žrtve te taj logor prikazati ugodnim mjestom za život u kojem su logoraši igrali nogomet i slušali operne arije.
Tvrdi kako se to zaista i događalo, ali kaže kako je pošteno reći cijelu istinu, a to je činjenica kako su nakon sporta i slušanja glazbe bili ubijeni.
