Nedavno smo na ovom mjestu pisali i lamentirali nad očajnim stanjem u kojem se nalaze riječki autobusni i napose željeznički kolodvor koji „udruženom nebrigom“ Hrvatskih željeznica i drugih odgovornih bacaju mračnu sliku na turistički orijentiranu Rijeku. Razvila se na našoj facebook stranici (Riječanin) žustra i žučna rasprava desetaka diskutanata puna (opravdanih) optužbi prema odgovornima, no na drugoj strani i sami građani, na puno mjesta, iskazuju ogromnu nekulturu i – malo je reći – nebrigu prema gradskoj, dakle društvenoj imovini za koju svi zajedno izdvajamo nemala sredstva kroz razne poreze i prireze iz svojih dohodaka.
Ilustracija: nedavno su na Drenovi prema planu komunalnih prioriteta MO Drenova za 2015. godinu postavljene dvije nove autobusne čekaonice – na stajalištu kraj Osnovne škole Fran Franković, na kružnom toku, te na stajalištu na Kablarskoj cesti u smjeru grada. Sve pet i sve za pohvalu, a za ilustraciju recimo i koliko čekaonice koštaju: za autobusnu čekaonicu u Kablarima planirana su sredstva u iznosu od 45.000,00 kuna, a za čekaonicu na okretištu kraj škole u visini od 80.000,00 kuna zbog dodatnih građevinskih radova na postavljanju (iskopi i pomicanje zida).
I što se dogodilo „dok si rekao keks“? Iako svi građevinski radovi nisu još bili ni završeni, na čekaonici kraj škole pojavila su se i prva oštećenja – razbijeno je staklo za vozni red, a tabla dodatno išarana! Neshvatljivo i neoprostivo, pogotovo što su obje autobusne čekaonice prvenstveno namijenjene školskoj djeci koja se voze linijom 5b u smjeru Kablara i obrnuto, a njihovo postavljanje inicirali su roditelji školske djece.
No drenovski primjer nažalost nije usamljen, premda upravo na Drenovi posljednjih godinu dana svjedočimo pojavi „serijskih uništavatelja autobudnih čekaonica“ koji gaje valjda nekakvu iluzornu mržnju prema čekaonicama koje korisnicima javnog prijevoza glavu čuvaju. No razbijena stakla, išarane staklene stijene, polomljeni nosači, ulubljeni krovovi čekaonica… čest su prizor i na drugim autobusnim čekaonicama na gradskim i prigradskim linijama, a svi zajedno često smo skloni umanjivanju problema razmišljanjima poput „ma to su djeca išarala i slučajno polomila, moraju si dati oduška…“.
Razmišljaju li tako u razvijenijim europskim zemljama poput Njemačke, Austrije, skandinavskih zemalja? Teško! Mislimo da bi tamo svako slično iživljavanje na gradskoj imovini onaj tko je prouzročio štetu (ili roditelj/staratelj, ako je u pitanju maloljetni počinitelj) itekako osjetio kaznu za takovo „davanje oduška“ na svom džepu,a onda bi vjerojatno drugi puta dobro razmislio hoće li si ipak „dati oduška“ na neki drugi način.
Prije nekoliko godina povela se rasprava između zagovaratelja i osporavatelja sveopće „bigbrotherizacije“ gradskog života na javnim prometnicama, trgovima i drugim okupljalištima građana. Zagovaratelji su razmišljali na način da se upravo postavljanjem kamera za videonadzor mogu nadzirati protupravna ponašanja, dok su oponenti najviše zabrinuti za narušavanje privatnosti građana, odnosno, kako kažu, nekih osnovnih ljudskih prava.
Kada se zna da jedan popravak teže oštećene autobusne čekaonice stoji i po nekoliko desetaka tisuća kuna, koje izdvajaju svi građani iz svojih primanja, naše je stajalište da neke velike rasprave ovdje ne treba biti – neka se kamere postave na što više lokacija, i neka snimaju. Pa neka onaj tko razbija, iz bilo kojeg razloga, to svoje sitno „zadovoljstvo“ i plati iz svog džepa!
Foto: D.L/Grad Rijeka
