U povodu nedavno emitiranog dokumentarnog serijala “Fiume crno – crveno Rijeka” u produkciji Istra filma i HRT-a bivši gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel komentirao je spomenuti serijal, a njegov komentar prenosimo u cijelosti:
”U Rijeci su ovih dana uzburkani duhovi prošlosti, čude se građani, iznenađeni su povjesničari.
Hrvatska radiotelevizija ”počastila” nas je još jednim pokušajem da Rijeku prikaže ”gradom-slučajevima”. Ovoga puta mnogima se čini da je HRT nadmašio i samog sebe objavivši megalomanski serijal u šest epizoda u kojem je iskrivio riječku povijest i sadašnjost do te mjere da se Riječani već nekoliko dana pitaju – tko je u ovoj zemlji lud, odnosno – zašto mi u Rijeci plaćamo pretplatu mastodontskoj instituciji javne televizije koja nas zauzvrat besramno vrijeđa i omalovažava, piše Autograf.
I ja sam Riječanin, i ja se isto to pitam.
Ne, jednostavno je taj objavljeni materijal izvrstan za obradu u dokumentarnoj seriji ”Kolaži o laži” pa ga toplo preporučujem Nebojši Slijepčeviću i Juditi Gamulin.
Istini za volju, HRT je ovaj povijesni serijal platio Istra filmu u sklopu nabave djela na hrvatskom jeziku od neovisnih proizvođača. A da ne bi netko pomislio da je HRT to nabavio žmirećki i zabunio se, valja reći da HRT ima propisana mjerila i postupak za odabir djela takvih neovisnih proizvođača.
U tim mjerilima velika odgovornost dana je Povjerenstvu HRT-a koje procjenjuje kvalitetu scenarija i sinopsisa, referentnu redakciju, izvođača i drugo, originalnost ideje, doprinos projekta javnom interesu i slično.
Ne znam tko su bili članovi Povjerenstva koji su izabrali s gotovo 400.000 kuna financirati dokumentarnu seriju ”Fiume crno-crveno Rijeka”, ali s obzirom na objavljeni materijal, lako mogu zaključiti kojim su se kriterijima i kojim vrijednostima vodili u procjeni.
Suštinski, ovaj je serijal ponudio ono što mu i sam naslov kaže – prikazao je Rijeku kroz povijesnu paradigmu ekstremno fašistički crnom i onda ekstremno komunistički crvenom.
Pritom je javni interes izjednačavanja fašizma i antifašizma u cijelosti zadovoljen, a originalnost ideje leži u činjenicama da je povijest Rijeke u ovom projektu obrađena bez sudjelovanja ijednog relevantnog povjesničara koji se bavi 20. stoljećem, a ne možemo konstatirati da ih nema u Hrvatskoj, pa i u Rijeci.
Ozbiljna i odgovorna javna televizija, proeuropski orijentirana, tražila bi nakon pregleda gotovog materijala – povrat uloženih sredstava. Ne, HRT njeguje drugačije vrijednosti, one koje su više na tragu neofašističkih ili, u najmanju ruku, konzervativnih stremljenja pa im je ovaj konačni proizvod zasigurno više nego izvrstan.
Pritom HRT, na našu nesreću, raspolaže ogromnim financijskim i najsuvremenijim komunikacijskim sredstvima. Golijat protiv kojeg je gotovo nemoguće boriti se.
Vanja Vinković. To je ime autora ovog sramotnog serijala. On je osmislio radikalni scenarij blaženstva slobodne i otvorene Rijeke koja se već desetljećima odupire podjelama, desničarenju i radikalizmu.
Proglasio je svoj uradak dokumentarnim serijalom, okupio je pristaše s krajnje društvene i političke konzervativne desnice koje o Rijeci ne znaju ništa, ali je ne podnose jer je na sve načine nedodirljiva i neukrotiva. Pronašao je financijere (HRT i Istra film) koji su mu jednostavno pomogli da zavladaju prime-time medijskim prostorom nacionalne javne televizije. Prokazao je i neprijatelje svoje ideje da neofašistička stremljenja osvoje Rijeku.
Učinio je Vinković gotovo sve po recepturi provedbenog djelovanja totalitarizma čiji si autoritet pripisuje, ali će izostati reakcije koje priželjkuje.
Svojim receptom Vinković nije i neće pridobiti gomilu, takvi kao on nikada neće zavladati Rijekom, a kamoli u njoj vladati vječno. Jer cijela je Rijeka oporba ovakvim manipulacijama i ta je Rijeka sada spremna na sve samo ne na pokoravanje idejama Vanje Vinkovića, njegovih pristaša i HRT-a.
Ovaj grad živi stoljeća otpora. Mudrost i hrabrost u glavnom su toku Rijeke, u ovom trenutku Rijeka ljutito, ali u svom ponosu gotovo nonšalantno, pokazuje srednji prst autoru Vinkoviću i HRT-u. Isto tako i jednom dijelu sudionika koji su dali svoj obol ovom audiovizualnom pokušaju falsificiranja grada.
Nino Raspudić, zastupnik Mosta, rodom iz Mostara, a od kraja devedesetih čovjek sa zagrebačkom adresom komentira u ovom serijalu sve i svašta. Ali jedna se glupost posebno izdvaja.
Govoreći o poslijeratnim doseljavanjima u Rijeku, Raspudić iznosi svoj najveći shit: ”Iz svih krajeva bivše Jugoslavije ljudi su dovučeni u te talijanske kuće, stanove i imanja pa se oni danas diče tobože svojim pluralizmom i multikulturalnošću, a u biti svi su ideološki isti što pokazuju izbori posljednjih trideset godina”.
Jest, Raspudiću, evo, svi ”dovučeni” i useljeni u talijanske stanove od ’45. nadalje, popili su eliksir mladosti, još uvijek žive i masovno glasaju do dana današnjeg. Njihova djeca, unuci i praunuci žive u vakuumu, ništa ne razumiju, nikad čuli za pluralizam nego pod čvrstim ideološkim čizmama pradjedova i prabaka glasaju zadnjih trideset godina.
Ako bismo se poslužili analogijom i za ozbiljno uzeli ovu Raspudićevu izjavu, mogli bismo reći da je ”Raspudić u Zagreb dovučen iz Mostara kako bi se uselio u kakav prazan stan. Sad se diči tobože svojim intelektom, a u biti liječi svoje frustracije”.
Hrvoje Pende iz građanske inicijative Željke Markić ”Narod odlučuje” iznosi u ovoj seriji gotovo protuustavnu tezu da Hrvatska ne baštini Narodnooslobodilačku borbu iz Drugog svjetskog rata (a onda ni slobodu od fašizma ni utemeljenost na antifašizmu). Tu glupost potkrepljuje činjenicom da se u Domovinskom ratu nije išlo sa zastavama SR Hrvatske, nije se klicalo Titu, Nazoru i Ivi Loli Ribaru i nisu se pjevale narodnooslobodilačke pjesme jer u našem narodu ”ne postoji taj duh”.
Kako uopće razumjeti takav slijed misli? Što onda Hrvatska baštini ako govorimo o rezultatima Drugog svjetskog rata? Propalu kvislinšku tvorevinu NDH, duh fašizma i mentalitet gubitnika?
Možda Pende baštini to, ali Hrvatska ne – Hrvatska je u Ustavu zapisala na čemu se sve kao država temelji.
Inače, što se baštine tiče, tijekom Narodnooslobodilačkog rata ”Lijepa naša” bila je simbol hrvatske političke tradicije i identiteta. Status himne neformalno joj je priznat na osnivačkoj skupštini ZAVNOH-a održanoj 13. i 14. lipnja 1943. godine u Otočcu i Plitvičkim jezerima, kada je prvo zasjedanje ovoga tijela zaključeno svečanim izvođenjem ”Lijepe naše”.
Poslije rata se u svečanim prilikama izvodila odmah nakon jugoslavenske himne, a Radio Zagreb svake je noći završio svoj program puštanjem ”Lijepe naše”. Prvi put u povijesti službeno je proglašen državnom himnom 1972. u ustavnom amandmanu, a to je preneseno u Ustav SR Hrvatske 1974. godine.
Suglasno se na teze koje Pende baljezga lijepi Berislav Valušek koji također kaže da se Hrvatska ne može pozivati na odluke ZAVNOH-a (kako se poziva u Ustavu) jer sve što je bilo prije Domovinskog rata – nije hrvatska država.
Ali to nije Valušekova najgluplja izjava, nego je njegov najveći shit jedna suluda imaginacija u kojoj kaže: ”Zamislimo se, što bi se dogodilo da mi nismo imali Narodnooslobodilački pokret, to jest da nismo imali partizane, tj. da smo čekali da nas netko oslobodi. Tad od ’41. do ’45. ne bismo imali rat, ne bismo imali četnike, ne bismo imali partizane, pa onda ni ustaše, ne bismo imali baš što previše raditi. Znači, ’45. bi došli Amerikanci i oslobodili bi nas. Nakon toga bi se ustrojila država, već kako bi se ustrojila, teritorijalno organizacijski – nije bitno, ali ono što je bitno taj je politički ustroj. Znači mi bismo imali demokraciju”.
Ajme meni, nije mi dobro – to je sve što se može reći o ovom zamišljanju – ali ujedno, ovo je dobra ilustracija cjelokupnog serijala jer na takvim glupostima počiva uradak koji je HRT svrstao u dokumentarne serije.
To može biti samo dokument aktualnog ludila, nikako dokumentarac o povijesti jednog grada. Usput, da partizani nisu uz Rijeku i Istru oslobodili i Trst, Rijeka i Istra bi ostali u Italiji jer su sve do Pariškog mirovnog sporazuma s Italijom 1947. trajale političke igre oko granice Jugoslavije, a time i Hrvatske.
Predrag Šustar, laburist pa iznenada HDZ-ovac, ministar iz Vlade Tihomira Oreškovića (alias Tim-građevine) kaže u seriji da se u Rijeci ljudi boje izraziti svoje mišljenje, da se boje promjene, da je u njima prisutan strah te da je to ono u čemu je totalitarizam ”uspješan” – utjeruje ljudima strah u kosti.
Divno je Šustar predstavio grad u kojem živi i radi – totalitarna Rijeka puna ustrašenih ljudi. Zatvor.
Na Šustarovu glupost odlično sjeda Davor Velnić, navodno književnik, pa kaže da u Rijeci živi ”ustrašen primorski narod”, dodaje i to da se ”ovdje šapće uvijek i cijelo vrijeme su ljudi – pusti me s mirom, nemoj me reć”. Tvrdi Velnić da smo pokunjeni, da nismo svjesni, i da nismo samosvjesni.
Jest, Velniću, evo hodamo svi u golemom strahu, ubrzanim korakom bježimo jedni od drugih i cijela je Rijeka pusta i prazna koliko smo onesviješteni i ne usudimo se jedni drugima pred očima. No sreća za sve nas da imamo hrabrog viteza Velnića koji je pred nepokorenim Krležom izvukao svoj mač i otad njime maše po zraku dohvaćajući glave muha.
Samo da podsjetim da su se u Rijeci od 1993. godine, redovito održavali demokratski izbori za lokalnu samoupravu kao i u ostatku Hrvatske. Imao sam čast u ovom ”ustrašenom gradu” pobijediti na pet lokalnih izbora i sad skrušeno priznajem da su mi glavna sredstva u kampanji bila bič, lisičine i puni zatvori neistomišljenika.
Andrej Grubišić, libertarijanac kojeg smo nedavno bolje upoznali kao ekonomskog stručnjaka u kampanji Davora Štimca, čovjek koji rado gostuje u ”Bujici” Velimira Bujanca i podcastima Željke Markić, u ovom serijalu zastupa svoje teze o isključivoj tržišnoj ekonomiji i besmislenosti postojanja države ili uopće javnog sektora.
Kaže Grubišić: ”Nije pitanje što bi sve država trebala raditi, nego je pitanje što bi sve trebalo prestati raditi jer je upletena u puno toga gdje joj zapravo nije mjesto”. Misli se pritom na pomoć države brodogradilištu Treći maj u Rijeci.
Grubišića, naravno, ne zanima ni brodogradnja kao privredna grana ni radnici u brodogradilištu ni kooperantske tvrtke koje opstaju ako opstaje brodogradnja. On je za zakon džungle pa amoralnim i nepoštenim smatra pomoć državnim gospodarskim granama koje predstavljaju nacionalni interes.
Sveznajući Velnić na tu temu dodaje da je najgore od svega što 48 posto dionica u brodogradilištu drže radnici i izražava zabrinutost nad osjećajima vlasnika drugih privatnih tvrtki koje nemaju pomoć od države.
Lijepo bismo se svi skupa proveli s takvim razumijevanjem gospodarstva i ekonomijama koje zagovaraju ovi znalci.
U ovom je serijalu potpuno izostala obrada razdoblja od 1947. do devedesetih godina, u kojem se valjda ništa nije događalo u Rijeci, osim što se eto, nešto malo svirao rock i punk.
Ne znam tko je u tom razdoblju gradio Rijeku, na desetine tisuća novih stanova koji se i danas koriste, Riječko sveučilište, brojne tvrtke i tvornice, od Jugolinije kao jednog od najvećih svjetskih linijskih brodara do Tvornice papira koja je bila druga u Europi u proizvodnji cigaretnog papira, a pokrivala je 5 posto svjetske proizvodnje papira ili luke koja je prekrcala 12 milijuna tona tereta o čemu sada možemo samo sanjati.
Istina, puno toga se izgradilo samodoprinosima po kojima je Rijeka bila prva, ali i to govori o odgovornosti Riječana. Rijeka je u tom razdoblju uz Maribor bila najbogatiji grad u Jugoslaviji, grad s najvećom prosječnom plaćom, ali su se pajdaši upravo ove ekipe koja sad kuka pobrinuli da se kroz proces privatizacije i tranzicije sve to uništi.
Pred kraj još samo želim reći da svatko, pa tako i autor ove serije, ima pravo na vlastito mišljenje i vlastiti pogled na prošlost i sadašnjost, ali to ne može biti jedini kriterij kad se radi o nečemu što se zove dokumentarni serijal, i kad se on plaća javnim novcem i prikazuje na nacionalnoj javnoj televiziji.
Uradak u kojem književnik objašnjava ekonomiju grada, povjesničar umjetnosti objašnjava ratne strategije, turistički savjetnik objašnjava ideologije, glumica društveno ekonomska uređenja, političari povijesna zbivanja… teško da igdje može proći kao dokumentarni film o povijesti jednog grada.
Zato ”Fiume crno-crveno Rijeka” nije dokumentarni serijal o povijesti Rijeke. To je dokument samo ovog trenutka u kojem živimo i to dokument koji pokazuje da su na nacionalnoj javnoj televiziji polupani svi lončići.”
