DINAMO – RIJEKA 2:1 (0:1)
Zagreb – Stadion Maksimir. Prva utakmica polufinala Kupa Hrvatske. Gledatelja: 2.000.
Suci: Bruno Marić (Daruvar), Tomislav Petrović (Valpovo), Miro Grgić (Osijek), Marko Matoc (Zaprešić).
Strijelci: 6’ 0:1 Lešković (Bradarić), 70’ 1:1 Machado (Pjaca), 81’ 2:1 Henríquez (Taravel).
Žuti kartoni: Henríquez, Sigali (Dinamo), Sharbini, Leovac, Lešković, Mitrović, Bradarić, Vargić (Rijeka).
GNK Dinamo: Ježina – Šimunović, Sigali, Taravel – Pinto, Ademi, Machado, Pivarić (od 71’ Ćorić) – Pjaca – Henríquez (od 87’ Gonçalo), Hodžić (od 56’ Soudani).
HNK Rijeka: Vargić – Tomečak, Mitrović, Lešković, Leovac – Bradarić (od 82’ Ivančić), Radošević – Jugović (od 63’ Vešović), Močinić, Sharbini (od 70’ Mišić) – Balaj.
U 81. minuti prve polufinalne utakmice Kupa Hrvatske između „Dinama“ i „Rijeke“ na stadionu Maksimir domaćini su izveli aut negdje na visini dvadesetak metara od korner zastavice prema sredini terena. Netko od „plavih“ dobacio je loptu rukom do ivice šesnaesterca gdje ju je glavom dočekao Taravel i vjerojatno napamet proslijedio u srce šesnaesterca. Između četvorice-petorice (nepomičnih) igrača „Rijeke“ najsnalažljivji je bio Henriquez koji je dočekao „ničiju“ loptu i glavom je sproveo u mrežu nemoćnog vratara Vargića. Riječani su gol koji ih je uoči uzvrata bacio u minus primili, pa gotovo doslovno, „iz auta“!
No sve je moglo i trebalo biti drugačije da je samo nekoliko minuta prije, u 77. minuti, teatralni i tendenciozni sudac Bruno Marić dosudio kazneni udarac za Riječane. Jednu dubinsku loptu za desnu stranu riječkog napada odlično je primio Tomečak, zašao iza leđa Pjace, imao loptu pod kontrolom, i kada se s njom zaputio prema petercu „Dinama“ Pjaca ga je tako očito sapleo s leđa. Sudac utakmice Bruno Marić nije se niti lecnuo, i to je samo potvrdilo naše sumnje s početka utakmice kako Riječani neće imati pošteno suđenje. Već u početku Marić se razmahao žutim kartonima, Riječanima ih je podijelio čak šest (!), pa je pravo čudo da su riječki nogometaši kraj utakmice dočekali s kompletnom momčadi.
Šteta zbog ovakvog raspleta situacije, jer „Rijeka“ je do 70. minute imala vodstvo 1:0. Zabio je Lešković nakon udarca s kuta već u šestoj minuti, nakon što je nekolicina riječkih napadača odvukla „modru“ obranu prema prvoj stativi, a u sredini je loptu (nogom!) dočekao branič Riječana, i sproveo je u mrežu „Dinama“. Vratar domaćih Ježina uspio je tek dotaknuti loptu, a sigurno ga je omeo i jedan „bijeli“ igrač koji se sagnuo i Leškovićev udarac pustio preko svojih leđa u „Dinamovu“ mrežu.
Bio je to jedini konkretni završetak inače vatrometnih prvih 30 minuta susreta u kojima su se šanse smjenjivale kao na tekućoj vrpci: prvu je imao Henriquez već u trećoj minuti kada je neometan s nekih desetak metara jednu prizemno dobačenu loptu napucao pored stative nemoćnog Vargića. Potom je Balaj u petoj minuti imao veliku šansu po udarcu glavom nakon ubačaja iz kornera – Ježina je obranio.
Nakon vodstva Riječana tresla se i stativa (ponovno Henriquez) pa i prečka „Rijekinih“ vratiju (Pivarić), a riječka obrana „pucala“ je ne po šavovima, već u prostoru između aut linije i šesnaesterca gostiju – bio je to nebranjeni prostor u kojem su se „Dinamovi“ igrači dodavali kako su htjeli, a iz tog dijela igrališta pao je i izjednačujući gol u 70. minuti – Machado je s Pjacom izmijenio majstorski dupli pas, i praktički neometan „ušetao“ sve do peterca te matirao nemoćnog Vargića.
Najlakše je nakon utakmice krivicu svaliti na „propusnu obranu“ – Lešković i Mitrović junački su se borili cijelu utakmicu, Tomečak je jednim požrtvovnim uklizavanjem spasio čisti gol, a i Leovac je odigrao dobru utakmicu. „Rijeka“ je pucala u sredini, gdje je teško spajala dodavanja kojima bi se osvajao prostor – uspijevali su tek u kombinacijama na malom prostoru, iz kojih su izuzetno rijetko osvajali teren i dolazili u priliku ugroziti „Dinamov“ šesnaesterac. Takozvana alibi dodavanja, da ne kažemo – alibi igra.
No opet ostaje žal zbog sudačkih propusta! Jer, da je za „Rijeku“ u 77. minuti dosuđen opisani čisti jedanaesterac, „bijeli“ bi ponovno poveli s 2:1, i tko zna kako bi se u tom slučaju ponijeli vjerojatno demoralizirani „modri“.
Ovako, Riječani se moraju pomiriti rezultatom koji ostavlja itekako mnogo nade za ukupnu pobjedu. Uzvrat na Kantridi igra se 22. travnja, i ne zaboravimo da „Rijeka“ prolazi u finale i s pobjedom 1:0 – a u najmanju ruku i minimalna pobjeda s istovjetnih 2:1 donosi produžetke…
Dok se igra, ima nade!
