‘Lako se ljudi izgube, ali se teško pronađu…’
Dino to divno kaže u pjesmi. Ja ne znam pjevati zato pišem.
Lakše ćemo izgubiti ono što volimo, nego što ćemo pronaći ono što nije izgubljeno…
Neću vam lagati. U posljednjih sam nekoliko mjeseci izgubila toliko ljudi da se pitam kako uopće uspijevam živjeti u uvjerenju da krivi odlaze kako bi mogli doći oni pravi. Zar je bilo toliko krivih u mom životu? Možda, neznam, vjerojatno jest. Kako inače objasniti njihov iznenadni nestanak? Ako ikada odete pripremite se na nestanke. Kada jednom napustite svoju sigurnu luku, napuštate i sve brodove koji ostaju usidreni tamo.
Prijatelji. Neki, ne svi. Otići će.
Nismo se prestali voljeti. Nismo se zamrzili. Nismo se ostavili niti povrijedili. No, što se dogodilo? Znači ništa se nije dogodilo. U tome i jest problem. Bez ikakvog povoda postali smo ravnodušni. Postali smo daleki, predaleki. Eto. Samo to. Kažem samo ravnodušni, ali samo to je dovoljno da nam pravi postanu krivi. Samo to je previše. To je otrov koji ubija. Polako. Na slamku. I one najtvrdokornije od nas. To je ono zbog čega napuštamo ono što smo do jučer držali čvrsto stisnutih šaka. A svi u šakama slutim, želimo držati one koji nas podsjećaju da smo živi. I da volimo. Ne. Ne držati u šakama, već držati na dlanu. Različite su to stvari, da se razumijemo.
Na mojoj posljednjoj kavici s njom, nekoliko tjedana prije mog odlaska iz Hrvatske (bilo je to prije cca tri mjeseca) bilo je toliko ravnodušnosti da sam se zapitala kada sam postala toliki malodušni cinik i koliko se još moram (m)učiti prije nego shvatim da neki ljudi i neke veze naprosto imaju rok trajanja. Da imaju, teška srca priznajem. I u prijateljstvu i ljubavi. Nakon roka ne vrijede. Jednostavno istrunu. Bez obzira koliko ih se mi trudili spasiti.
Ne spašava se ono što ne želi biti spašeno.
Da sam se taj dan mogla i znala zacrveniti učinila bih to kao nikada do tada. Bilo mi je krivo i bilo mi je teško. I kava je imala gorčiji ukus. No ne znam zašto, ali možda po prvi puta u životu bilo mi je naprosto svejedno. Znala sam da je to naša posljednja kavica. Odradile smo to rutinski. Bez puno boli. Potpisala sam joj knjigu, ispratila je osmijehom. S puno kurtoazije i još više ženske slatkorječivosti. ‘ Draga daj, pa nema veze što odlaziš. Čut ćemo se. Ostat ćemo u kontaktu. Prijatelji su uvijek tu, bez obzira na kilometre…’ Da. Sve to i sva ta slična sranja koja su padala sa njezinih usana dodatno su pojačala okus gorčine i navela me da se zapitam s koliko ljudi zapravo odlazim? I koliko će njih (zaista) boljeti moji kilometri? Na mojem se licu tog dana vidjelo sve. I dobro i loše. I pakao i raj. Na njezinom isto tako. Iako, uvjerena sam, ona i dalje misli da bez problema uspijeva sakriti nelagodu koja titra iznad njezine gornje usne. Uvijek kada govori nešto samo – reda radi.
Ono što naše riječi prešute, lice izgovori.
I u ljubavi je sličan rasplet, ako ne i isti.
Na njezinoj posljednjoj kavici s njim (znam, ispričala mi je to) bilo je suviše u redu, suviše okej. Da je barem rekao da mu je žao. Ma da je barem rekao bilo šta. Nakon što su prekinuli petogodišnju vezu, u načelu sporazumno, očekivala je barem neki odgovor, neku reakciju. Nije dobila ništa. Šteta izgubljenih godina, slegnula je ravnodušno. Ne znam što je uopće očekivala od nekoga tko ljubav traži u ogledalu, a ne u duši. A sjećam se, kada su se upoznali nije se štedjelo. Ni na riječima, ni na poklonima. Sve je bilo u znaku – kada se srodne duše pronađu…
Nekome su danas moji bivši prijatelji najbolji prijatelji. Nekome su danas moje bivše ljubavi prave ljubavi. Drago mi je da je tako. Volim kad se ljudi (pro)nađu.
Prijateljstvo bi trebalo trajati baš onoliko dugo koliko se ljudi međusobno nadahnjuju. Onoga dana kada se uzaludno počnemo trošiti trebalo bi stati i vidjeti ima li smisla za dalje. Ni u ljubavi ne pravim razliku. Onoga dana kada osjetim da nešto volim samo zato jer ne želim da to voli netko drugi tek onda puštam, koliko god teško bilo.
Ako želite otkriti tko su vam pravi prijatelji učinite tri stvari. Budite sretni i nasmiješeni. Napravite nešto od svog života. Odselite u stranu zemlju (nije nužno).
Ako želite otkriti tko su vaše prave ljubavi učinite jednu stvar. Budite ono što jeste. Goli, bez ijedne maske. S hrpom mana.
Ali kako sam već jednom rekla. Na kraju krajeva, sve se svodi na onih par. Koje brojimo na prste jedne ruke.
Hvala onima koji su se (iz)gubili na mom putu. Samo su i jedino oni napravili mjesta za ove moje – prave.
…
Meni su potrebni ljudi koji će mi držati fige da uspijem, vama?
